Imali su pravo crkveni kuloari kada su prije nekoliko mjeseci tvrdili da je Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji zapravo samo most kojim se treba doći do zakona kojim će se ozakoniti bračni status istospolnih zajednica. U spomenuti zakon o “umjetnoj oplodnji”, sada se vidi, vrlo je vješto ugrađen prijedlog da žene bez partnera mogu biti podvrgnute oplodnji, bez obzira na to što, primjerice, nikada nisu ni pokušale zanijeti u odnosu s muškarcem. To zapravo znači širom otvorena vrata lezbijskim parovima za posvajanje djece, što su u Crkvi jako dobro primijetili, baš kao i činjenicu da su time obespravljeni samostalni muškarci, ali to je neka sasvim druga priča.
Zbog činjenice da se na vrlo perfidan način udara u temelje obitelji, Crkva je pokrenula široku mobilizaciju i akciju, koja ovoga puta nije izravno išla preko crkvenoga vrha, već je odlučeno da se u javnosti za svoj glas zagovornici tradicionalnog stava izbore preko neformalnih građanskih udruga koje čine aktivni vjernici laici. I ta je taktika doista upalila! Udruge Vigilare te I ja sam bio embrij uspjele su ne samo mobilizirati javnost nego i prilično uzdrmati političke moćnike, koji su mislili da će s lakoćom ubaciti zakon u optjecaj, što im (barem zasad) nije uspjelo, jer je zakon, npr., umjesto u hitnu upućen u redovitu proceduru. Biskupi su se uključili tek sada, tj. kada je zakon objelodanjen i kada se u Saboru prošloga tjedna oko njega podigla velika prašina. Stalno vijeće HBK jasno je reklo da je takav zakon naprosto nedopustiv.
No, dok se ta prašina još nije ni slegla, novu je uspio podići sam premijer pustivši u javnost “probni balon” o mogućnosti da i on, poput Baracka Obame, dopusti legalizaciju istospolnih zajednica jer je tako mala Hrvatska uz sam bok velikoj Americi. Nema veze što je Hrvatska iz dana u dan sve dalje i dalje od same sebe, važno je da se približava utopijskim ciljevima koje joj serviraju gospodari svijeta.
Crkva tako u ovome trenutku ima ključnu ulogu. Prije svega, prozrela je taktiku novih vlastodržaca i nitko više nije u zabludi da se radi o ključnom ataku na tradicionalnu obitelj, kakvih je većina u ovoj zemlji od pamtivijeka i iz kakvih smo svi, više-manje, ponikli. Crkva je u javnosti kako društvenoj, tako očito i političkoj ostala jedina realna snaga koja se može suprotstaviti takvim planovima uništenja obitelji. Obitelj je još jedina ostala nerazorena u ovoj zemlji. Uspjeli su pokrasti i uništiti sve, a sada treba uništiti i obitelj kako masovnom nezaposlenošću i osiromašenjem, tako na koncu i samim redefiniranjem pojma što obitelj jest. U Hrvatskoj tada ništa više od onoga što nam je poznato neće ostati. Bit ćemo savršen poligon za sve moguće eksperimente i teško da ćemo se ikada moći oporaviti.
U Crkvi to dobro znaju. Baš kao što znaju da imaju i podršku ostalih vjerskih zajednica, koje upravo po pitanju obitelji čine s Katoličkom crkvom jedinstvenu alijansu. A nedavni primjer Slovenije toj alijansi može biti samo ohrabrenje da će uspjeti u obrani naizgled neobranjivoga.
Crkva zaslužuje daleko više podrške, ako se bori da oni parovi koji mogu imati djece bez ikakve medicinske pomoći (osim kod porođaja te daljnje zdravstvene brige za rođeno dijete), nego u borbi portiv medicinski potpomognute oplodnje iz jednostavnog razloga što, ako medicinski potpomognuta oplodnja postane nužna da se djeca u Hrvatskoju uopće rađaju, ond će to biti kraj hrvatske nacije. A što se tiče istospolnih zajednica ili brakova, jasno je da one ne mogu zamijeniti prirodne heteroseksualne brakove pa tim ljudima treba omogućiti da žive onako kako jednostavno mogu, a ne lomiti koplja za ili protiv njih. Kad postoji neki društveni problem potrebnoga je ne samo uočiti, već naći i rješenje za njega, a ne liječiti agresivni tumor neučinkoivtim lijekovima i suput uvjeravati narod kako im od toga ovisi budućnost. Ne, budućnost hrvatskog naroda i hrvatskih građana ovisi o onima koji kao heteroseksualci ne trebaju ni medicinski potpomognutu oplodnju ni istospolne brakove.