Crkva je znala da će veliki osuditi male

Čudne li simbolike. Presuda generalu Anti Gotovini, koji je personifikacija Domovinskog rata i današnje slobodne Hrvatske, donesena je upravo 15. travnja, na dan kada bi, da je na životu, kardinal Franjo Kuharić, koji je personifikacija ljubavi hrvatskog naroda prema Bogu, pravdoljubivosti i domoljublja, proslavio svoj 92. rođendan. Baš taj kardinal Kuharić poslao je na početku rata nedvosmislenu poruku da ako netko zapali tvoju kuću, nemoj i ti njegovu i ako ubije tvoga oca, nemoj i ti njegova.

I premda su crkveni tornjevi bili prvi na udaru “prekomjernog” neprijateljskog granatiranja, Crkva je bila prva koja je odaslala poruku antimržnje i antiosvete apsolutno u skladu s evanđeoskim načelima. Kardinal Kuharić to nije izgovorio zato što su to bile prazne riječi, nego zato što je to doista mislio i ćutio u dubini svoje velike vjerničke duše i znao je da Bog ne bi ni njemu ni drugima oprostio da misle drukčije. Dakle, vjerovao je u nebesku presudu u vrijeme kada Haaškoga tribunala nije bilo ni na pomolu.

Današnja pak Crkva, vođena istim tim načelima, tri dana prije 15. travnja gotovo je u tančine “ispisala” haašku presudu. Dakako, nigdje izrijekom i na godinu zatvorske kazne točno, ali neumitno precizno u tvrdnji Komisije HBK Iustitia et Pax da “veliki sude malima po kriterijima koji ne vrijede za velike”.

“Kada bi se kriteriji ovog suda primijenili na generale i političare naroda sudaca i tužitelja u procesu, mnogi bi generali i političari tih naroda bili optuženi po zapovjednoj odgovornosti, za prekomjerno granatiranje, neselektivno granatiranje, udruženi zločinački pothvat... Ako kriteriji međunarodnog suda pod okriljem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ne vrijede univerzalno, a evidentno ne vrijede, što onda iz toga možemo zaključiti? Da postoje “viši” i “niži” narodi? Zar se suditi može samo malim narodima? I koji je onda smisao takvih sudskih procesa? Nije li to opasan pravni presedan koji se nije smio dogoditi na kraju 20. stoljeća, i ne otvara li on – baš zato što je pod okriljem ovako visoke međunarodne institucije – prostor za opasno širenje novih nepravdi u svijetu”, stoji u tri dana prije presude sročenoj izjavi Iustitie et Pax.

Crkva nije morala biti vidovita da bi znala da će ovakva sudbina zadesiti generala Gotovinu. Nije čak morala biti ni politički mudra i pismena, čak ni načitana i informirana. Ona je, naime, otpočetka osluškivala bilo naroda i disala zajedno s njim po pitanju Domovinskog rata. I to od prvih ratnih dana. Crkva je prva prihvatila izbjeglice iz porušenih hrvatskih sela, prva je služila mise zadušnice za poginule civile i vojnike, prva je u svoje majčinsko krilo primila svu ratnu siročad i udovice, blagoslovila vojnicima krunice s kojima su kretali na bojišnicu i učila ih kršćanskom nauku da se u rat ne ide ubijati neprijatelje, nego braniti svoje. To nije govorio samo kardinal Kuharić, nego i ostali hrvatski biskupi, od mons. Ivana Prenđe, dr. Srećka Badurine... Prisjetimo se u ovome trenu samo onih kojih nema.

Zato je sada, valjda, svima jasno zašto je Crkva pokrenula molitve za pravednu presudu u trenutku kada su političari narodu davali lažnu nadu da će iz Haaga stići dobre vijesti.

No, stigle su loše. Najgore. No, Crkva i za njih ima lijeka, jer nikada nadu nije polagala u ljudske, zemaljske sudove, već je s čežnjom gledala u Nebo, koje je i iznad Haaga isto kao i ono iznad Hrvatske. I na kojemu, kako Crkva uči, sudi isti onaj pravedni sudac koji je htio da se rođendan kardinala Kuharića na simboličan način poklopi s vijestima iz Haaga u koje on, da je danas među nama, sigurno ne bi vjerovao.