Prošli je tjedan bio obilježen čitavim nizom susreta na najvišoj razini državnih i crkvenih službenika, koji su za javnost bili posve zatvoreni i to ne, kako se čini, zbog neke specijalne tajnovitosti sadržaja sastanaka npr. ministara financija i pravosuđa s kardinalom, nadbiskupom i nuncijem, nego prije svega zbog toga što još nisu dogovoreni detalji i finese nekih novih odnosa između države i Crkve. A kako je rekao ministar financija, radi se o “tehničkim pitanjima”. Zacijelo o “novčanim tehničkim pitanjima”.
Prema nekim informacijama iz same Crkve, ugovori koji reguliraju ta pitanja, tj. onaj gospodarski, neće se mijenjati. No neke se novosti ipak mogu očekivati. Očekuje se, naime, da se Crkva već sada odrekne (opet) jednog dijela novca koji dobiva iz proračuna. I to čak većeg iznosa od ovogodišnjih 50 milijuna kuna.
Mnogi se u Crkvi s nevjericom pitaju zašto je taj novac koji im dolazi za crkvene potrebe toliko sporan, a nitko ne spominje npr. 1,6 milijardi kuna koje se iz proračuna isplaćuju raznoraznim udrugama, čiji je broj premašio 40.000 i svake godine raste. Hoće li se, naime, ministri pravosuđa i financija sastajati s predstavnicima tih, ili barem najrastrošnijih, udruga kako bi i njih uputili u potrebe štednje, teško je reći.
S druge strane, u Crkvi ima onih koji tvrde da je upravo način crkvenog financiranja dotacijom iz proračuna golemi uteg oko crkvenih nogu, pa čak i ako se od njega ne želi odustati, mogao se npr. proglasiti trogodišnji moratorij na konzumaciju tih prava iz gospodarskog ugovora, kako bi svima bilo jasno da se crkveni vrh solidarizirao s državom i narodom u ovoj krizi.
No takvo mišljenje ne dijele biskupi kojima je taj novac glavni prihod za uzdržavanje klera, gradnju i obnovu crkava te karitativne djelatnosti.
Pomoći izvana odavno nema, a i milodari su prilično presušili, ne samo zbog aktualne krize nego i zbog toga što vjernici vide da se Crkva financira iz proračuna pa misle da mogu manje (a neki čak i nikako) pridonositi, premda ih na to obvezuje i kanonski zakon.
Sama Crkva na neki je način “porezna oaza” jer osim što je oslobođena poreza na svoje usluge i donacije koje prima te nije u sustavu PDV-a (što bi mnogi poduzetni svećenici i te kako željeli zbog odbitka PDV-a), ne poznaje ni doprinose na plaće svojih službenika jer se radi o tzv. nagradama na koje se doprinosi ne moraju obračunavati. A te se nagrade kreću od početničkih svećeničkih 4000-5000 kn do biskupskih desetak tisuća kuna. Ministar Linić brzo bi mogao izračunati koliko je to (ne)plaćenih poreza i doprinosa koje moraju plaćati sve tvrtke, svi poduzetnici, obrtnici... A kada se k tome pribroji i činjenica da su mnogi laici koji rade u crkvenim službama prijavljeni na minimalac, vidi se da u samom crkvenom sustavu ima dosta nepravilnosti, nekompatibilnosti s društvenim sustavom, pa čak i nepravde.
Aktualna vlast mogla bi mnogo toga i u odnosima s Crkvom dovesti u red, ali pritom mora isključiti svjetonazorske i ideološke predrasude koje truju odnose i nanose golemu štetu. U ovome trenutku Crkvi najviše.