Crkva na meti “demokracije”

Uskoro bi se moglo dogoditi da netko iz neke udruge zaviri u vjeronaučne udžbenike i otkrije da se ondje uči o Bogu. Da, upravo tako. Da je Bog stvorio čovjeka i svijet, da upravlja ljudskom poviješću, da se utjelovio u ljudskom tijelu, svome sinu koji je raspet na križu i kasnije uskrsnuo. I da na nebu stoluje čitav niz anđela i svetaca, zapravo, sve što znanstveno nikako nije posve potvrdivo, a istodobno se kosi i s nečijim svjetonazorom. Stoga bi, upravo iz svjetonazorskih razloga, mogao tražiti da se na vjeronauku u školi ne uči o Bogu. Da ga se naprosto izbaci iz vjeronaučnih udžbenika, kao i svu tu armiju proroka, anđela i svetaca. Neka to Crkva naučava, ali ne na vjeronauku!

Tako, naime, zvuči prijedlog homoseksualnih udruga kada se malo prevede i preformulira, a kojim se traži od Ministarstva prosvjete da de facto zabrani crkveni nauk o homoseksualizmu u vjeronaučnim udžbenicima. Nema veze što Crkva svoje vjernike poučava da je homoseksualizam nenaravan i da je grijeh te ga kao takvog ne odobrava. Važno je zadovoljiti apetite udruga, a to što neka vjerska zajednica poučava, to je manje važno. Tako diktira suvremena demokracija.

Ista je stvar i s novcem koji Crkva dobiva iz proračuna. Nedvojbeno je da je riječ o novcu svih građana, tj. svih onih koji na ovaj ili onaj način pune proračun (a koliki ga tek samo zdušno prazne – op.) i nesumnjivo je da i Crkva, tj. sve vjerske zajednice, moraju na određeni način pravdati kamo taj novac usmjeravaju, ali je krajnje necivilizirano i nemoralno kopati po crkvenom džepu do posljednje kune kako bi netko Crkvu kontrolirao kako troši novac koji joj se, zapravo, zbog općih društvenih zasluga poklanja. To je čak, ako hoćete, i demokratski nekulturno.

Oba primjera pokazuju da je kod nas na djelu demokratsko barbarstvo i krajnji demokratski primitivizam u kojemu kao modus vivendi prevladava nasilje jednih nad drugima. U ovom slučaju radi se o nasilju nad Crkvom i vjerskim zajednicama, kao da ih vode maloumni retardi nad kojima je potrebna apsolutna društvena kontrola, a ne kao da se ravnaju i po božjim načelima i zakonskim regulama, koje nikoga ne bi smjele dovoditi u diskriminacijski položaj. A traženje da se dio crkvenog nauka izbaci iz vjeronaučnog programa i da se lovi svaka kuna koja je Crkvi darovana upravo je najodurniji oblik demokracije, kojim se nijedno društvo koje se želi zvati demokratskim ne bi smjelo zabavljati.

“Popravljači demokracije” svoju bi načelnu pravdoljubivost trebali vježbati na nizu slučajeva istinskog zatajivanja našeg demokratskog sustava, od načina parlamentarnog biranja do kasnijih modela vladanja vladajućih garnitura, koje listom za svoje pogreške nikome ne odgovaraju. I koje su potpuno devastirali sve sustave vrijednosti našega društva, od moralnoga i etičkoga do poslovnoga i materijalnoga. Crkva tu tek može biti sukrivac jer je stajala sa strane i sve to mirno gledala. Ali to nema veze s ovom pričom. U ovom slučaju Crkva je isključivo predmet nečijeg barbarskog iživljavanja.