Crkveni lideri, skinite burku s lica!

Hrvatska je vjerojatno u najtežem razdoblju od svoga osamostaljenja. Kad ratna opasnost ne bi bila onako brutalna sama po sebi, tj. kada se rat poput sumanuta požara ne bi širio na sve strane odnoseći ljudske živote i domove, ovo sadašnje stanje moglo bi se (bez obzira na svu svoju sofisticiranost) proglasiti još brutalnijim i ubojitijim. Jer dok je rat budio u ljudima aktivistički bijes i nepokolebljivu nadu, hrvatska današnjica svakoga dana pronalazi novi razlog da naciju još dublje gurne u depresiju i beznađe.

Pravu pravcatu agoniju. Nije tome kriva samo sadašnja vlast, nego sustav cjelokupna vladanja u posljednjih dvadeset godina, koji je pod krinkom demokracije i jednakopravnosti određenim društvenim elitama omogućio da u svojim rukama koncentriraju apsolutnu moć, bogatstvo i utjecaj, koji su začinjeni bahatim vladanjem i namirivanjem samo vlastitih potreba ovu zemlju doveli na rub ponora.

Sjećate li se Crkve iz vremena rata? Jasno da se sjećate, jer je Crkva (s drugim vjerskim zajednicama) u ratnom stradanju prepoznala onaj evanđeoski izazov da se svim silama odupre zlu koje nas je bilo snašlo i da u svoje majčinsko krilo primi sve one ljude kojima se činilo da smo usred Armagedona, apokalipse biblijskih razmjera kojoj nema kraja. Bila je to Crkva koja je izišla iz desetljetnoga komunističkog progona.

I sama izranjavana, izmučena i iscrpljena od mučnih bitaka koje je vodila s nekad moćnim političkim sustavom. No, bila je duhovno jaka. Bila je duhovna elita svoga vremena, koja je na krizu što je snašla njezin narod znala odgovoriti tako što je objeručke prihvatila njegovu muku i nevolju, stavila mu se u službu i sa sigurnošću naviještala nadu.

Ima li današnji crkveni stalež snagu toga istoga duhovnog elitizma ili se njegov društveni položaj može mjeriti s elitizmom političkih, gospodarskih i inih elita? U srazu vječnoga pitanja imati i/li biti ogleda se i sadašnji položaj crkvenih elita koje su se u presudnom trenutku sadašnjice hrvatskog naroda zavukao u mišju rupu kako se ne bi okrhnula upravo aureola društvenog elitizma kojim su gospodari ove zemlje dva desetljeća pomno zaogrtali Crkvu, kako bi joj posve otupjeli oštricu duhovnosti u korist ovozemaljskog blagostanja i materijalne sigurnosti.

Crkveni lideri, biskupi, teolozi i mislioci kao da su zaogrnuli neprozirnu burku, hidžab (a Francuzi je, eto, odbaciše!), sakrili lice kako im se ne bi vidjeli ni osjećaji ni mimika. Čak ni misli, jer oči iza burke ni misli ne otkrivaju razbašurene.

Crkvo, skini neproziran veo sa svoga lica! Jer narod je u opasnosti. Elite su se namirile. Možda bi u posljednji tren mogle ustuknuti kad vide i osjete snagu istoga onoga duhovnog elitizma koji je nadahnjivao i Crkvu i narod prije 20 godina. Koji kao da je ispario i nestao, prepustivši mjesto banalnoj površnosti, koji nas je doveo do propasti. Ovaj put od sebe samih, jer nas oni izvana nisu trebali ni taknuti.