Crna Gora pravi susjed

U prekjučerašnjem Dnevniku Hrvatske televizije vijest o uspostavi linka između glavnih policajaca Hrvatske i Srbije bila je u prvom planu. Opuštenim hrvatskim i srpskim resornim ministrima, sretnima zbog „crvenog telefona“ i valjda zato što su nam odsad povezane i policije, a ne samo kriminalci, državna je televizija dala znatno veću važnost nego činjenici da je zagrebačka tvrtka Geofoto dobila velik posao u Crnoj Gori. U hijerarhiji vijesti, političnija je vijest dobila prednost. I vijest o suradnji policija i o velikom poslovnom projektu mogu se podvesti pod rubriku „susjedska suradnja“. U tome je Hrvatska s nekim susjedima bolja, s nekima slabija.
 
Nakon što je nastala svojevrsna politička idila svojedobnim susretom Kosor – Pahor, svojevrsno „ratno stanje“ sa Slovenijom i samo se počelo preobražavati u politički mirno i mirnodopsko. Što će biti s Piranskim zaljevom, nitko zapravo i ne zna, ali stare su nervoze i napetosti nestale. Hoće li negdašnje štediše negdašnje Ljubljanske banke uskoro, kada, ili nikada, brojiti svoj novac, također se ne zna, ali se šuti. Ni oko NE Krško nije sve politički i ekološki čisto, no obje strane miruju. S Mađarskom smo bez ikakvih problema, prava susjedska panonska pastorala. S Bosnom i Hercegovinom bi moglo i bolje nego što jest. Da je suditi po razdraganosti susreta hrvatskoga i srbijanskoga predsjednika, jedino bi se moglo zaključiti kako su im i države u odličnim odnosima. No, odnos Ive Josipovića i Borisa Tadića nisu preslika odnosa Hrvatske i Srbije. Dapače.
 
Izuzev Mađarske, s kojom smo se valjda imali sreće davno i mirno rastati, možda najmanje nejasnoga imamo s Crnom Gorom. Da nije bilo rata i pustošenja crnogorskih divljih gorštaka po pitomim Konavlima i topovske „đuladi“ po Dubrovniku, i s Crnogorcima bi sve štimalo. Otkako se osamostalila, Crna Gora se prema Hrvatskoj ponaša kao pristojni susjed. Pa i više od toga. Vidjelo se to i po sklonosti crnogorskoga političkoga vodstva prilikom natječaja za gradnju autoceste Bar – Boljare. Da su IGH i partneri imali bolja bankovna jamstva, sigurno bi dobili taj izuzetno vrijedan posao. Vjerojatno kao što ga je ovih dana, na jakom međunarodnom natječaju, dobila respektabilna zagrebačka tvrtka Geofoto. Svojom pobjedom na natječaju za izvedbu geodetskoga projekta koji će biti temeljem katastra Crne Gore ta je tvrtka ujedno i iznova pokazala i kako se i u krizi može uspješno i pametno poslovati.
 
Samostalnost Crne Gore sve se više iskazuje kao ono najbitnije i za odnose i suradnju s Hrvatskom. Dok je god bila pod tutorstvom Srbije, dok je trajalo državno jedinstvo s njom, njezin utjecaj i moć tradicionalnih crnogorskih „bjelaša“ (koji drže da su Crnogorci „najveći Srbi“), ni bolji odnosi s Hrvatskom nisu bili mogući. Usprkos mnoštvu povijesnih, kulturnih i etničkih poveznica Hrvatske i Crne Gore. Ne zove se Boka kotorska tek tako „zaljevom hrvatskih svetaca“. Niti su slučajno u Hrvatskoj Veljko Bulajić, Krsto Papić, Dimitrije Popović i Mirko Kovač. Niti je u Zagrebu tek pukim slučajem živio pokojni Drago Kastratović. Niti je Zagreb, tek tako, za svoje boravište odabrao nekoć prognani crnogorski književnik Jevrem Brković. Bez Bulajića, Papića, Popovića i Kovača hrvatska bi umjetnost bila nedvojbeno siromašnija. A i crnogorska kultura bez pokojnog don Branka Sbutege. Može li se glede hrvatsko-crnogorskih povijesno-kulturnih veza smetnuti i činjenica da je – doduše, u drugom političko-ideološko-estetskom kontekstu (unitarno jugoslavenskom) – mauzolej na Lovćenu, grobnicu najvećem crnogorskom pjesniku Petru Petroviću Njegošu, sagradio najveći hrvatski kipar Ivan Meštrović. Snimi li Bulajić film o ratnom Vukovaru, hrvatskom gradu-heroju (kako planira), to bi, uz najnoviju poslovnu (geodetsku) ,mogla biti još jedna, nova hrvatsko-crnogorska spojnica.