Stablo crnog duda (Morus nigra) visoko je i dugovječno, a raste u svim krajevima Hrvatske. U istočnoj je Europi poznat od davnina, a smatra se da je u ove krajeve došao iz Perzije. Za razliku od njega, bijeli dud (Morus alba) potječe iz Kine. Naziv mu dolazi od latinske riječi mora, što znači kašnjenje, vjerojatno zbog polaganog razvoja pupoljaka. Pripada obitelji dudovke (Familiae Moraceae), a farmakopejski naziv mu je Sirupus mororum Fructus mori nigrae.
Spominje se u mnogim djelima antičke Grčke i Rima (Horacije, Ovidije). Vergilije je za dud napisao da je najpametnija biljka jer zadnja propupa čekajući toplo vrijeme, a kad počne pupati propupa u jednoj noći. Kao takva, biljka je posvećena božici Minervi. Čini se da je dud bio više popularan u to davno doba nego danas. Možda zato što ostavlja crvene mrlje na cesti i automobilima nakon što zreli plod otpadne s drveta.
Plodovi duda jagodasta su oblika i beru se od lipnja do kolovoza. Mogu biti bijele i crne boje, pa odatle i naziv bijeli i crni dud. Manje poznati su crveni dud podrijetlom iz SAD-a te francuski dud. Bijeli dud razlikuje se od crnoga po boji ploda, višem stablu, glatkim nenazubljenim listovima te po sastavu. Sadrži slobodne organske kiseline, vitamin C, karotin, pektin, invertni šećer, sluz, gume i smolu.
Crni dud sadrži 9% invertnog šećera, jabučnu i limunsku kiselinu, gorke tvari, smole, gume, karotine, vitamin C i mangan. Po količini grožđanog šećera dud je na samom vrhu među voćem. Više ga ima jedino u višnjama i grožđu. Plod mu je ovalan, duljine od 1 do 4 cm, žarkocrven dok ne sazrije, a potpuno zreo može biti purpurne do crne boje. Plodovi duda koriste se u prehrani kao ukusno voće, svježe ili prerađeno u džem, sirup, sok te rakiju dudovaču. Od lista i kore prave se ljekoviti čajevi koji pomažu liječenju upale grla i mokraćnih putova, kao i kod šećerne bolesti.
U narodnoj medicini sirup od ploda crnog duda koristi se kod visoke temperature te za regulaciju stolice. Plod bijelog duda u kombinaciji s plodom trešnje kao sirup pomaže kod upale krajnika, želučanih problema, groznice i proljeva. Lišće bijelog duda koristi se najviše u svilarstvu, za prehranu svilenih buba (dudov svilac).
Na području Hrvatske dudovi su u davna vremena rasli na mnogim okućnicama jer su njegovi plodovi bili ukusna slastica djeci, pa i odraslima, u oskudnoj prehrani. Iz tog vremena poznat je običaj da se ženidba ili rođenje djece obilježi sadnjom stabala duda. Sadio se uz cestu da bi u njihovu hladu putnici mogli predahnuti, a u vrijeme dozrijevanja osladiti se.
Možda niste znali da je upravo dud (murva) jedan je od zaštitnih znakova Makarske, iako je nemoguće ne zamijetiti neobično drveće vijugavih grana murvu. Brižljivo njegovana stabla davno su tamo zasađena, i za ljetnih vrućina prirodna su zelena tenda. "Lijepo je vidjeti palmu, ali murva je posebna", kažu Makarani. Plodovi duda nekad su se prodavali na tržnici, no danas je to prava rijetkost. Na području Neretve dudovo drvo koristilo se i za izradu dijelova za tzv. neretvansku lađu. Kad se prereže dudovo deblo, vide se dva sloja: unutrašnji crveni i vanjski bijeli.
Crveni sloj cijenio se kao trajniji, dok se okolni bijeli sloj izbjegavao upotrebljavati kao građa. U Splitu se pak nalazi jedan od najpoznatijih dudova naše zemlje. To je legendarna murva kraj starog Hajdukova stadiona tipa Morus alba, odnosno bijeli dud. Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Splitsko-dalmatinske županije pokrenula je inicijativu da se Hajdukova murva proglasi botaničkim spomenikom prirode.
Ne znamo je li se to zaista i dogodilo, ali poznato je da je početkom prošlog stoljeća grad Split bio pun dudova koji su poslije zamijenjeni palmama. Na žalost, dudov plod trune ubrzo nakon branja tako da je komercijalizacija toga ploda kao svježeg voća gotovo nemoguća. Unatoč tome, njegove nutritivne i terapeutske vrijednosti, kao i atraktivan okus, ostavljaju nas u vjerovanju da će se dud ipak popularizirati među generacijama koje dolaze.
Narodna imena za crni dud: crna murva, crnica, crnička.