Crni šejtan protiv Muslimanske braće

Arapski je svijet sve do tuniske Revolucije jasmina bio zabranjena zona za demokraciju i slobodu. Amerika i njezini saveznici radije su vidjeli “crnog šejtana”, koji se služi svim mogućim represivnim sredstvima da se održi na vlasti i očuva “stabilnost”, nego da prepuste tamošnjem narodu da sam izabere svoje predstavnike. Egipatski predsjednik na odlasku Hosni Mubarak bio je najbolji učenik te prijetvorne zapadne politike.

Vladao je željeznom rukom 30 godina, sebi i svojim korumpiranim poslušnicima omogućio je enormno bogaćenje, a svaku, barem i najmanju oporbu, gušio je nemilosrdno. Pritom je sebe predstavljao kao jedinog jamca stabilnosti, a potpomognut zapadnim medijima, plašio ostatak svijeta dolaskom islamskih fundamentalista na vlast.

Zapad ga je doživljavao kao sekularista, a on je, prije svega, bio veliki diktator. Mubarak je bio idealan američki partner dok je na vlasti bio George Bush jer je čuvao status quo u kojemu su bili zaštićeni američki interesi na Bliskom stoku. Profitirao je i Izrael koji je uvijek tražio (i dobio) da se arapska politika prilagođava njegovim interesima. Zbog toga je zapeo mirovni proces na Bliskom istoku i rješavanje palestinskog pitanja. Izrael je pregovore shvaćao kao puko ispunjavanje njegovih želja, što je stvaralo frustracije u mladoj i obrazovanoj arapskoj populaciji.

Dolaskom Baracka Obame na vlast uvelike se promijenila američka vanjskopolitička doktrina. Novi predsjednik znao je da njegove riječi ne zvuče uvjerljivo sve dok je demokracija nepoznat pojam u arapskom svijetu. Amerika dosad nije dopuštala slobodne izbore jer se bojala da na vlast ne dođu “muslimanski ekstremisti”. Pritom su ekstremistima smatrali sve one koji nisu bili na američko daljinsko upravljanje.

Treba voditi računao o terorizmu i Al-Qa’idi, ali ona ne smije biti alibi za suspenziju demokracije. Obama je shvatio da dosadašnja praksa škodi američkim interesima na duge staze. Podržavajući diktatore i ne čineći ništa za Palestince, Amerika je izazivala bijes muslimanskog stanovništva. Stoga promjene u Egiptu sigurno nisu počele bez prešutne podrške SAD-a, što, dakako, ne znači da stvari ne mogu izmaknuti kontroli. Cijeli proces toliko je kompleksan da nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kako će završiti. Zapad ne smije napraviti grešku koju je učinio prije 30-ak godina u Iranu kada je pod svaku cijenu podržavao korumpiranog šaha, a onda je ostao bez ičega.

Najveći zapadni prijatelj postao je zakleti neprijatelj. Iako neki mediji pokušavaju demonizirati Muslimansko bratstvo, SAD i Europska unija suzdržani su jer znaju da se u demokratskom Egiptu neće moći sastaviti stabilna vlada bez islamista. Nadaju se da je s njima moguća suradnja kao što je moguća i s turskim islamistima premijera Erdogana. Osim toga, kršćanski konzervativci prihvatljivi su kada se pojave na izborima u Americi, a židovski fundamentalisti u izraelskoj vladi. Samo se islamisti unaprijed demoniziraju. Stvari treba gledati i s malo optimizma. Kako što kaže stara arapska izreka, nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje, nego se raduj što trnov grm nosi ruže.