Crnić je bio veliki pravnik

Vrlo me potresla vijest o smrti dragog kolege Jadranka Crnića. Bolje smo se upoznali u vrijeme demokratskih promjena u ožujku i travnju 1990. godine kad je kolega Crnić, tada predsjednik Ustavnog suda Socijalističke Republike Hrvatske, nadzirao prve višestranačke izbore.

Već sam tada zapazio njegovu savjesnost, radišnost, široko pravničko znanje i oduševljenje budućnošću demokratske samostalne hrvatske države. Nakon što je 1991. godine izabran za prvog predsjednika Ustavnog suda u neovisnoj Republici Hrvatskoj, Jadranko Crnić vrlo je brzo u radu Ustavnog suda, polazeći od načela i odredbi Hrvatskog ustava iz 1990. godine, primijenio iskustva ustavnih sudova razvijenih demokracija, napose Ustavnog suda Republike Austrije i SR Njemačke. Velik je njegov doprinos što je Ustavni sud vrlo brzo razvio praksu zaštite temeljnih sloboda i ljudskih prava kroz institut ustavne tužbe.

Kolegu Crnića kao čovjeka i vrsnog pravnika najpotpunije sam upoznao tijekom zajedničkog posjeta švicarskom Saveznom vrhovnom sudu u veljači 1992. godine. Tada smo se i sprijateljili te počeli stručno surađivati – iako različiti po profesionalnom usmjerenju, on sudac, a ja profesor, uspješno smo stručno surađivali sve ovo vrijeme. Bilo mi je zadovoljstvo biti mu mentor pri izradi njegove doktorske disertacije na temu Ustavna tužba, koju je vrlo uspješno obranio na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1999. godine.

Kolega Crnić bio je ne samo velik pravnik nego i čovjek koji je raspolagao gotovo nevjerojatnom životnom energijom, zanimanjem za sva društvena zbivanja, pa je u njima sve do smrti stalno i sudjelovao. Neizmjerno je volio život i radosti koje on pruža. Svi mi koji smo više ili manje surađivali s njim nikad ga nećemo zaboraviti, uvijek ćemo se sjećati njegova životnog aktivizma i ljubazne dobrote koju je pokazivao i onda kad se netko ne bi s njim slagao.