Crveni dolaze? Bože pomozi!

Za dvadesetak je dana Božić. Ako pobijedi Kukuriku koalicija, s vrha države dva će nam dužnosnika čestitati taj veliki blagdan ne iz svoga svjetonazora već iz obzira prema katoličkoj većini u zemlji. Bit će to predsjednik države Ivo Josipović i novi premijer Zoran Milanović, obojica nevjernici, deklarirani agnostici. Mnogi će reći – kao da je to za politiku važno, važno je da dobro vode zemlju.

Ali politika je i vjera, često se neke važne političke odluke i zakoni vrednuju po tome drže li se ili ne drže kršćanskoga morala. Da Hrvatska nije gotovo pola stoljeća bila u vlasti bezbožaca, ova se pitanja ne bi ni postavljala. Ateizam je u Hrvatsku došao s komunistima i komunizmom, mnoge su obitelji postale bezbožne ne zbog spoznaje o nepostojanju Boga nego zbog terora jedne ideologije, naslijeđa od očeva i djedova te interesnih opredjeljenja.

Komunisti su u Hrvatskoj uvijek bili manjina, manjina su bili i bezbošci, pa ipak, ta je manjina bila u prilici ili nasilno nametnuti svoju volju u jednostranačkom sustavu ili se dobro organizirati te glavnu riječ voditi i u demokraciji. Kad kažem “glavna riječ” mislim u prvom redu na medije, na ono što zovemo javnost. Podsjetimo, gotovo svi novinari u komunizmu su bili članovi Saveza komunista, pa tako i ateisti. Golema je većina nastavila raditi i u demokraciji, a, osim toga, u medije mnogo više novih kadrova dolazi iz lijevih, ateističkih obiteljskih sredina nego iz desnih, kršćanskih. Slično je stanje i u mnogim drugim područjima, osobito u pravosuđu.

Glavni državni tužitelj Bajić, predsjednik Vrhovnog suda Hrvatin, predsjednica Ustavnoga suda Omejec, najmoćniji i u medijima najprisutniji odvjetnik Nobilo – sve su to djeca komunizma koja imaju i te kakvu ulogu u stvaranju slike o grešnosti ili bezgrešnosti neke političke skupine. Kad se pak u takvu stanju u deklarativno kršćanskoj stranci kakva je uvijek bila Hrvatska demokratska zajednica pojavi autokrat Ivo Sanader koji zbog sumnji u teški kriminal završi u zatvoru i u istragama, normalno je da će u ljevici proraditi instinkt za što većim slabljenjem, a po mogućnosti i uništenjem političkog protivnika. Ljevičari znaju da im je to jedina šansa, agnostici Milanović i Josipović i drugi nevjernici znaju da su u Hrvatskoj manjina, pa će najviše što mogu iskoristiti slabost protivnika da ga politički nadjačaju. Dapače, zatomit će svoje stvarne želje pa glavni igrači na političkoj sceni neće izlijetati kao relativno marginalna Vesna Pusić i najavljivati izbacivanje vjeronauka iz škola.

To ne znači da to neće nastojati učiniti kad dođu na vlast, kao što ne znači da neće, poput Račanove koalicije, napraviti čistke gdje god mogu. Budući da odbijaju krivnju svojih ljudi – Linića, Čačića i drugih – za kriminal o kojem se pišu knjige, budući da najavljuju progon HDZ-a sve do zabrane te stranke jer im je to jedini način da budu duže na vlasti, a ne samo jednom u četvrt stoljeća, budući da otvoreno govore o tome kako i kao oporba nadziru rad policije i pravosuđa, nema sumnje da će, pobijede li, i policiju, i tužiteljstvo, i sudstvo, i druge institucije nastojati upregnuti u svoje interese.

Bilo je toga u svim vlastima u samostalnoj Hrvatskoj, pa ipak, totalna crvena vlast koja bi Hrvatsku od prekosutra mogla preplaviti ima jednu prednost, jedno rasterećenje koje proistječe iz svjetonazora njezinih glavnih protagonista. Ta prednost glasi – mi nismo vjernici, Bogu ne polažemo račune, pa nam je sve dopušteno. Zbog toga ima onih koji tvrde – najgori HDZ dvaput je bolji od najboljeg SDP-a.

Na žalost HDZ-a, niti je ta stranka osobito motivirajuća za vjernike, niti je Crkva svojim primjerom osobito demotivirajuća za kršćane koji će glasovati za Kukuriku koaliciju. Dapače, nedavno je jedan od najvećih kaptolskih autoriteta, Adalbert Rebić, u intervjuu pojmljenom kao “povijesni preokret u crkvenom stavu” legitimirao SDP kao domoljubnu stranku u koju se treba uključiti sve više katolika. No, pričekajmo izbore, ali ako crveni sigurno dolaze – Bože pomozi!