Čudi da S. Novaku Pavičić nije natovario i “grijehe” S. Prosperova Novaka 
ili Novaka Đokovića

Prošlotjedni tekst Jurice Pavičića “Ponižavajuće posrnuće moga klasika i moga pisca” izazvao je žučne reakcije zbog primitivnog vrijeđanja književnog klasika Slobodana Novaka, no osobno mi je najzanimljivija bila nesvjesna autoreferencijalnost tog teksta. Većina onog što Pavičić, bez iznošenja argumenta, prigovara Novaku, može se vrlo argumentirano primijeniti na njegov tekst. Pavičić tekst gradi na vlastitoj razočaranosti Novakom, piscem i osobom čiju bit na kraju teksta pronalazi upravo u osjećaju razočaranosti. Najprije nas obavještava kako u hrvatskoj književnosti jedva postoji klasik za koji bi mogao reći da je njegov, da predstavlja njegovu kulturu te da je Slobodan Novak u tome bio rijetka iznimka. Onda se Novak pokvario i postao “turobna karikatura”. Pavičić piše o Novakovom drugom licu “koje je prejadno da bi se u pristojnoj hrvatskoj književnoj kulturi o njemu naglas pričalo”, zatim o drugom Novaku “koji već dva desetljeća postiđuje pristojan svijet kao nedostojno strašilo, ruševina nečeg bivšeg”. “Pristojnost” je temeljno legitimacijsko uporište Pavičićeve “argumentacije”, no ne navodi tko je arbitar te pristojnosti i u čemu se ona sastoji? Koja je književna kultura pristojna, a koja nepristojna i gdje se i o čemu ne smije pričati naglas? On u svom miljeu ili se ne smije općenito?

Novak je “star, umoran, zao”, piše o “svijetu koji ne razumije”. Pavičić je dakle mlad, živahan, dobar i očito upućen u svijet. On piše o Novakovim “gromoglasno banalnim tekstovima punim etičke bešćutnosti, faktografske konfuzije i mržnje prema nekom neodređenom, apstraktnom Drugom”. No rečenica savršeno pristaje upravo Pavičićevom tekstu o Novaku. Nije li “etički bešćutno” za čovjeka od 88 godina samo zato što iznosi drugačije političke stavove pisati da je “kreten”, “turobna karikatura”, “stari, mentalno oronuli pisac” ili “nedostojno strašilo”?

Ima li veće “faktografske konfuzije” od brkanja Slobodana Novaka sa sinom Javorom, koji je u svojoj reakciji objasnio kako je njegovo pisanje na portalima i branjenje Branimira Glavaša prije izricanja presude, kao jednu od rijetkih “konkretnih” optužbi Pavičić pogrešno prilijepio slavnijem ocu. Čudi stoga da mu nije natovario i koji “grijeh” Slobodana Prosperova Novaka ili Novaka Đokovića.

Čime ako ne “mržnjom” objasniti Pavičićev tekst, koji je uistinu “gromoglasno banalan” bez ikakvih argumenata iz kojih bismo doznali u čemu je problem s kasnim Novakom – je li to tuđmanizam, kritika Stipe Mesića, Haaškog suda, euroskepticizam? I što u njegovim stavovima po tom pitanju stoji, a što ne? Je li dovoljno reći da su politički stavovi s kojima se ne slažemo “gnojni čir pun ničega” ili to zahtijeva nekakvu argumentaciju?

Pavičić prigovara Novaku što “uzdiže neku mutnu neodređenu hrvatsku uljudbu”, a sam, kritizirajući ga, glorificira nešto što “mutno neodređeno” naziva “modernizacija”, a što je zgodan eufemizam za nakaradnu socijalističku, jugoslavensku industrijalizaciju. Kao da moderna arhitektura, hladnjak i rock ne bi došli i bez SFRJ, Zakona o udruženom radu i Golog otoka. Novak je izdao “modernizaciju”, Kusturica je “izdao Bosnu, Sarajevo, Sidrana”, a Momo Kapor je izdao “ideju socijalističke urbanosti”. To je popis svetinja koje se inače često provlače Pavičićevim “uskim, nesnošljivim i prostačkim tekstovima”, kako u zadnjem takvom naziva Novakovo pisanje.

Magnum crimen Slobodana Novaka po Pavičiću je “razočarenje neuspjehom modernizacije, iz nezadovoljstva utopijskim projektom”, što se može prevesti kao razočarenje nesretnom jugoslavenskom zajednicom i komunističkim totalitarizmom. Predbacuje “razočaranom partizanu” da je nezahvalan jer je ipak u Jugoslaviji bio nagrađivan i hvaljen pisac, čak mu prigovara i što je imao “centralno grijanje” i “besplatnog zubara” pa zbog takvog luksuza, koji valjda pisac Novakovog ranga nije mogao imati nigdje drugo u svijetu, nema razloga govoriti loše o tom sistemu koji ga je tetošio. Nije kriv samo Novak nego i Dalmacija “koja je i sama prezrela modernizaciju i okrenula se pasatizmu”. Uz to je prigrlila nacionalizam “jer je tamo bilo toplo, udobno i gnjecavo”. Na koncu Pavičić zaključuje kako se ta dalmatinska, nekoć i njegova, kultura, kao i Novak, pretvorila u ruglo. Budući da je on arbitar ispravnosti i pristojnosti, može se zaključiti kako se, u općem mraku, srećom, još drže neki usamljeni i herojski glasovi iz Kutlinih i Pavićevih novina. A to je pristojan svijet. Istina, prešutjet će Kamensko, lažne intervjue i druženja na Malo Vitra, ali će zato hrabro, prema potrebi, napasti lijene hrvatske radnike, parazitske profesore, preplaćene medicinske sestre, “kretena” Novaka i nepotrebne znanstvene novake...