Cviić je znao zašto nije dobro biti Hrvat katolik

Nema sumnje, bio je i Hrvat i katolik. Ni više Hrvat ni više katolik. I obratno. Sve na svome mjestu. I tako kroz cijeli život kao vertikalu. Pa kada je kao mladić došao u Englesku, odmah je u središtu Londona, gdje se nastanio, posjetio isusovački samostan kako bi sebi našao ispovjednika.

“U šali sam prijateljima rekao da je to bilo slično tome kako su komunisti, došavši u novu sredinu, išli sebi tražiti partijsku vezu. Kao katoliku koji svoju vjeru ozbiljno uzima, uvijek mi je bio stran, dapače antipatičan pojam dekorativnog ‘kulturnog katoličanstva’”, rekao mi je prije nekoliko godina Krsto (Christopher) Cviić u jednom intervjuu u kojem je secirao hrvatsku političku i crkvenu scenu, pokušavajući objasniti zašto odbacuje identifikaciju vjere i nacionalnosti i zašto mu je oduvijek bio stran pojam Hrvata katolika, premda je (s već urođenom otočnom obzirnošću) razumijevao povijesne okolnosti u kojima je taj pojam nastao i uvriježio se.

I bio je Chris Cviić, dakle, i Hrvat i katolik. I uz to cijenjeni intelektualac. Aktivan i angažiran, istinski patriot koji je, da je htio, mogao hladnokrvno ispijati svoju popodnevnu šalicu čaja u londonskom uredu i bez ikakve grižnje savjesti promatrati što se zbiva u zemlji u kojoj se rodio.

Mogao je tako biti i indiferentan prema svome katoličanstvu, katoličkim korijenima koje je do onoga najmanjega korjenčića presadio sa sobom u novu sredinu, kako bi moglo rasti i razvijati se u svojoj punini. “Zaista cijenim činjenicu da je Katolička crkva univerzalna i uvijek sam radostan kada bilo gdje u svijetu mogu ući u katoličku crkvu i znati da sam ondje kod kuće”, rekao je Cviić.

I upravo ta činjenica nijednog katolika danas ne bi smjela ostaviti ravnodušnim. Bez obzira na religijski indiferentizam, sekularnu razuzdanost i agresivnost, nasilje svih racionalističkih oblika prema religiji. Štoviše, Cviić je imao najbolje uvjete podleći svemu tome i katolički univerzalizam zamijeniti bilo kojim drugim koji se nudi na tržištu i koji se propagira kao ‘in’. Ali nije, jer se u svome katoličanstvu i u svome kršćanstvu osjećao kao – kod kuće.

No, da bi se čovjek u vlastitom, osobnom kršćanstvu osjećao ‘kao kod kuće’, on ga doista mora živjeti u svoj njegovoj punini. Ne možete doma hodati blatnjavim cipelama po krevetu u spavaćoj sobi, obaviti veliku nuždu na kuhinjskom stolu ili živjeti poput marve, lokati, kurvati se, ubijati boga u svojim ukućanima, prditi, pljuvati po svemu oko sebe... Može ta kuća izvana imati i lijepu fasadu, uređen vrt i vrata na daljinsko, ali ako je unutra razvrat i nemoral, onda je bajna vanjština ne može spasiti.

A slučajnost kao da je htjela da se odlazak Krste Cviića s ovoga svijeta podudari s odlaskom (bijegom) jednog velikog katolika iz svoje zemlje. Koji je i te kako volio da se u javnosti vidi i koliki je Hrvat i koliki je katolik.

Štoviše, onaj pravi pravcati Hrvat katolik, od kakvih se Cviić i ljudi slični njemu cijeloga života distanciraju. Trudeći se da gdje god krenu po svijetu svoju kuću uvijek nađu ondje gdje postoji ijedna crkva. A ne zatvor, pa makar to bilo i u pitoresknom Salzburgu.