Prošla su tri tjedna od kada su nam liječnici u štrajku, a nitko to ne zarezuje ni za suhu šljivu. Intenzivno smo se bavili \"lex Perkovićem\", ćirilica nas toliko zaokuplja da je zbog nje (odnosno prava nacionalnih manjina na dvojezičnost) bilo razbijenih glava, uhićenja i zatvaranja, noću se dežura pred tablama s dva pisma, zbog ćirilice su se svađali premijer i predsjednik države, uvlačila se Europska komisija u problem, policajci su otkazali poslušnost.... A liječnici koji će, još malo pa mjesec dana, biti u štrajku, ispadaju usputna vijest. Nas više kao da više tangira čak i sukob unutar HNS-a koji bijesni od kada je pukla ljubav između Vesne Pusić i Radimira Čačića, nego što nas se dojmilo što liječnici ne rade.
Ili ćemo se trgnuti kada zbog štrajka liječnika ljudi počnu umirati, a bijesni i frustrirani pacijenti razbijati inventar po ambulantama?! A možda je stvar u tome da štrajk liječnika nije tako masovan kako to nastoje prikazati njihovi sindikati. Ako sindikati ne muljaju, i ako zdravstveni sustav doista radi s manje od 50 posto pogona, onda se nameće novo pitanje – je li liječnika doista premalo jer zdravstvo (pa iako samo hitni i neodgodivi slučajevi) ipak funkcionira?
Ili je s doktorima isto kao i sa svim ostalim stvarima u državi (s iznimkom udbaša, ćirilice i sličnih tema pod okriljem nacionalnog ponosa) da na njih reagiramo površno i parcijalno, smo kad se tiču nas osobno?
Očigledno je to posrijedi. Zato je teško odmah shvatiti što liječnici traže. Na prvu bi to bio štrajk jer će im se po novom plaće smanjiti za 300 do 500 kuna neto.
No, kada se upućene pita kako doktorima nije neugodno izaći na ulice zbog 300 kuna (i to na primanja koja objektivno nisu mala) dok je država pred bankrotom, odgovaraju da nije stvar u 300 kuna, nego u dežurstvima. Režu se naknade za dežurstva i pripravnosti, a s obzirom na obim prekovremenih sati, iznos koji se zbroji na kraju mjeseca kod mnogih će liječnika pasti i do 30 posto. Primjera radi, dežura li doktor poput predsjednika liječničkog sindikata Ivice Babića koji je u stanju mjesečno odraditi 520 sati, može natući 25.000 kuna na mjesec. Ministar zdravlja Rajko Ostojić ne problematizira dežurstva kao takva, nego bi ih platio nekoliko tisuća kuna manje.
Nas pacijente, naravno, nitko ne pita želimo li svoje zdravlje i živote dati u ruke liječniku koji radi 520 sati mjesečno i nema ni dana odmora? Na zdravstvo se gleda usko, svatko iz svoga kuta, a ni jedan kut nije onaj u kojem su pacijenti. Liječnici govore isključivo o svojim primanjima, a zanemaruju da ona u usporedbi s ostalim zanimanjima s visokom stručnom spremnom i nisu tako mala. Usto prešućuju da se educiraju, putuju i usavršavaju na teret ustanova u kojima rade, a ne iz svoga džepa. Dok pokušava srezati naknade za dežurstva ministar Ostojić s pravom spočitava prethodniku, HDZ-ovcu Darku Milinoviću, da je sporni kolektivni ugovor potpisao neodgovorno, na samom kraju mandata. Nabacuje mu na nos da je u svom mandatu najviše uložio u bolnicu u rodnom mu Gospiću, odnosno svojoj izbornoj bazi.
No, isti taj Ostojić nije pao s Marsa, nego ima iskustvo vladanja i zna kako izgleda zdravstvo s pozicije izvršne vlasti, uspio je potrošiti skoro pola mandata, a još nije pošteno objedinio ni liste čekanja.
O većoj kvaliteti zdravstvenih usluga ne možemo govoriti, a ako je i bio na putu da raščisti gužve po bolnicama, nakon štrajka liječnika od toga sigurno neće biti ništa. Brojke o 220.000 otkazanih pregleda i 4000 operacija u 22 dana štrajka u bolnicama jamče da ćemo i dalje na preglede čekati mjesecima.
>> Plaće sestara s VSS-om iste kao mladih liječnika kukavičje su jaje