Dajte prostor maestru Vinku Glasnoviću

Jer Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!” Ovim zornim, i ovih dana upravo nevjerojatno aktualnim, proročkim stihovima završava potresna pjesma Antuna Gustava Matoša “1909”, rođenog prije 140 godina. Kada je baš tu pjesmu prije 40-ak godina uglazbljivao skladatelj, tenor i zborovođa Vinko Glasnović, teško je nalazio pjevača koji bi je javno otpjevao. I nekada, ali i danas, pjesme koje razaračkom snagom govore o hrvatskoj sudbini nisu omiljene u krugovima koji upravljaju našim životima. Početkom rujna, maestro Glasnović proslavio je skromno i u tišini osamdeseti rođendan. O rođendanskim čestitkama ministrice kulture, slavljeničkim koncertima ili jubilarnim diskografskim izdanjima ovog plodnog skladatelja i člana Hrvatskog društva skladatelja niste mogli pročitati nikakve agencijske vijesti, niti pogledati televizijske priloge. Doduše, predsjednik Hrvatskog društva skladatelja poslao je kolegi rođendansku čestitku i tako protokolarno ipak obavio svoju dužnost. No, o životnom djelu maestra koji je ponekad u isto vrijeme znao voditi i po tri, četiri zborska ansambla, koliko je meni poznato, nije snimljen nikakav dokumentarni film iako je Vinko Glasnović kao stvoren za nekog filmskog upravo dokumentarističkog hrvatskog junaka našeg doba. Rođen u Janjevu 1933., školovao se u više gradova, pa i u Skoplju, Zagrebu i Ljubljani. Bavio se pedagoškim radom po raznim školama Hrvatskog zagorja, Bjelovara i Zagreba, uporno i neumorno svirao orgulje, a kako je cijelog života skladao mise i pobožne pjesme, pa i kantate posvećene, među ostalim, Anti Starčeviću, kralju Zvonimiru i knezu Branimiru, ali i Vukovaru, ostao je maestro Glasnović i bez putovnice u jugoslavenskoj državi. Osim što je bio zborovođa, maestro Glasnović poznat je i po tome što je vrlo često u isto vrijeme na koncertima znao i pjevati tenorsku dionicu, dirigirati zborom, a onda po potrebi i odsvirati neku svoju skladbu iz bogatog repertoara. Repertoara koji nije objedinjen ni na jednom profesionalno snimljenom nosaču zvuka. Planirao je maestro Glasnović ploče s raznim ansamblima, ali sve je ostalo samo u maštanju. Novca za to nikada nije bilo niotkud. A nema ga ni danas. Tako jedan osebujan zborski, ali i ne samo zborski opus, gorljivog crkvenog glazbenika i štovatelja Antuna Gustava Matoša, i Dragutina Domjanića, ostaje u strogo kontroliranim rezervatu ili amaterskog zborskog muziciranja ili bogoslužja na kojima se izvode Glasnovićeve iznimno brojne sakralne skladbe. Izuzetak je, donekle, tek Glasnovićeva najomiljenija i najizvođenija skladba “Gospa Marija”, nastala na Matoševu antologijsku pjesmu. Ta je skladba napisana pred Božić znakovite 1971., u stanu u Dubravi, u atmosferi straha od ruske intervencije u Jugoslaviji, a sve zbog Hrvatskog proljeća. Pjesmu je proslavio tenor Krunoslav Cigoj. Otad su je pjevali mnogi, pa i operne pjevačice Blaženka Milić i Dubravka Šeparović-Mušović, ali i Boris Martinović. Glasnović je “Gospu Mariju” prilagodio i za klapsko izvođenje, no ni ta pjesma nije dobila onu diskografsku pažnju kakvu zaslužuje. No, 80-godišnji maestro ovih dana ima drugih briga. Traži prostor u kojem će njegov zbor Kralj Zvonimir moći nastaviti pokuse kako bi se pripremio koncert koji je Glasnović odlučio posvetiti A. G. Matošu i Dragutinu Domjaniću (ove se godine obilježava i 80 godina od Domjanićeve smrti). I ne sumnjam da taj prostor neće pronaći. Jer, tiha voda brege dere.