Dan generala Gotovine

Dan generala Ante Gotovine! Dan kada će Haaški sud izreći presudu nad presudama, globalnu vijest kroz koju će crveni, crni, bezbojni i novinari u duginim bojama tumačiti hrvatsko jučer, danas i sutra. Presudu za zapovjednike na svim ratištima. Osim američkih. Presudu prošlosti radi budućnosti, tako bremenitu i prožimajuću ne samo za trojicu generala i njihove bližnje, odvjetnike, suborce, sudionike Oluje, obitelji žrtava i srpske izbjeglice nego i značajnu kako za političke i međunacionalne odnose u Hrvatskoj, tako i za naš odnos prema Haagu, Srbiji, Europi, SAD-u, NATO-u te svjetskoj pravdi.

Presudu nakon koje će se preispitati skidanje gaća malih pred velikima. Presudu koja će dati novo značenje riječi i djelu prvoga predsjednika, svjedočenju drugoga te isprici trećega. Presudu političkoj ucjeni kao pravnom sredstvu i podložničkoj zloporabi prava koja nije prezala ni od narušavanja dostojanstva ratnih generala poput Rahima Ademija, samo kako bi udovoljila fiksaciji ambicioznih svjetskih karijerista. Presudu apsurdu biblijskih razmjera u kojem pobjednik na ratištu ne samo da ne piše povijest nego postaje gubitnik u sudskopolitičkoj areni.

Presudu koja bi mogla udariti pravni pečat procesu zamjene žrtve i agresora, isprovocirati preispitivanja tko je zapravo više dobio ili izgubio. General, koji sada čeka životni pravorijek, dok mu je suprugu država lišila posla, plaće..., ili obogaćeni glumac koji na djevičanskom mjestu navodnog kovanja zločinačkog pothvata glumi boema i naplaćuje jugonostalgičnu bol besplatno provodeći već deseto ljeto s obitelji talentiranom baš za glumu, kao nekoć Tuđmanov unuk za bankarstvo. Presuda bi štošta mogla promijeniti. Ne samo Aveniju Gojka Šuška nego i “banalnu” svakodnevicu.

Osude li zapovjednike akcije Oluja, te vojni i državni vrh za udruženi zločinački pothvat radi protjerivanja Srba, hoće li nesvjesni članovi tog udruženja i dalje ponosno potomcima govoriti kako su i oni bili u toj akciji. Što će suprotstaviti dječjoj logici, da nisu shvatili zavjeru vođa koji su zapravo tražili da pale, ubijaju i protjeruju ljude samo zato što su Srbi?!

Kako obraniti čast od argumentacije tužiteljstva da je Oluja bila legitimna akcija koju je pokrenulo kriminalno udruženje, ali koja unatoč pojedinim zločinima svejedno predstavlja, kako je predsjednik rekao, “krunu pravednog oslobodilačkog rata”? Neće nam pomoći ni teorije o individualizaciji krivnje pa ni analogija s braniteljima iz Mesićeve apologije partizanskih zločina, kad je učenicima rekao kako je osveta prema ustašama “bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći”. Hoće li na vratima Europe iskrsnuti nove barikade za jedinu suvremenu državu čiji je vrh “kovao zločinački pothvat”?

Bi li više imala smisla tužba za genocid protiv Srbije? Tražit će se nešto više od pukog tretiranja Oluje kao “zločina koji se nikad ne smije zaboraviti” i zahtjeva da se ne slavi. Neće pomoći što se kao blistave slave i partizanske pobjede, a prešućuju zločini. Hoće li – uz opravdani zahtjev za simboličnom isprikom istinskim srpskim žrtvama ratnih akcija i zločina pojedinaca – na ulazu u Knin trebati postaviti monumentalni spomenik isprike tisućama aboliranih pobunjenika, jer su im u “zločinačkom pothvatu” srušena petogodišnja nastojanja da oružanim terorom etnički očišćeni dio Hrvatske pripoje velikoj Srbiji.

Zatreba li, ipak, abolicija se odnosi na sve sudionike Oluje. U povijesti ratovanja nezabilježen je paradoks da vojskovođe agresorskog rata, Kadijević, Adžić ili Mladić, nakon poraza suda nisu vidjeli, dok generali obrambene vojske čame u zatvoru. Nedavno je obilježena 65. godišnjica stradanja 140 tisuća ljudi od “prekomjerne uporabe sile” u Hiroshimi i američki veleposlanik prvi je predstavnik SAD-a koji je tamo bio. Dok je čak i Barack Obama, kao lanjski dobitnik Nobela, odbio poziv petorice nobelovaca da bude prvi američki predsjednik u Hiroshimi, i to na summitu dobitnika Nobelove nagrade za mir. A mi se kao pobjednici, ako je u Kninu bilo prekomjernog granatiranja, ne pitamo kako će haaški tužitelji onda nazvati ono što se prije 19 godina dogodilo u Vukovaru, nego hoće li ikad.