Dan hrvatske zbunjenosti

Da je prije ponedjeljka provedena anketa i da se ljude pitalo zašto se ne radi, odnosno što se u državi slavi, vjerojatno bi bio najmanji postotak točnih odgovora dosad. Mogući dodatak tome pitanju, slavi li se Dan državnosti, Dan domovinske zahvalnosti ili Dan neovisnosti, zbunjenost bi bila još i veća, a točnih odgovora sigurno još i manje. U Hrvatskoj su pomiješani i relativizirani ne samo važni datumi i događaji nego i važnost osoba iz nedavne nacionalne prošlosti. Kod nas vlada dvostruki pa i dvolični odnos prema važnim događajima i povijesnim osobama. Nerijetko i shizofreni.

Zbrka s važnim povijesnim datumima počela je 2001., političkom škrabotinom Ive Škrabala, kada je 30. svibnja kao datum hrvatske državnosti, jer da je HDZ-ov, zamijenjen današnjim. Još se nismo bili navikli ni na dotadašnji datum, a već je smišljen novi. Ironija je sudbine da je SDP tada bio glavni podupiratelj te ideje! Kada je pak 25. lipnja 1991. Sabor donio odluku o razdruživanju Hrvatske od ostalih jugorepublika, upravo su saborski zastupnici SDP-a, izuzev Ćiće Vlašića, demonstrativno, u znak neslaganja, napustili sabornicu!

Danas je to zaboravljeno, ali stranka kao da nije napustila slične manire ponašanja. Zato se valjda na splitskom i zagrebačkom Gay prideu i pojavilo više ministara nego na misi za domovinu održanoj u zagrebačkoj crkvi sv. Marka!

Prije se u crkveno-političkim ritualima i pretjerivalo. Bilo je to u politički romantičarsko vrijeme Hrvatske. Pa su se na misama pojavljivali i oni koji se nisu znali ni prekrižiti, ali su se gurali u prve redove i što bliže kamerama i oltaru. Mi nismo raščistili odnos prema nedavnoj prošlosti. Naprotiv, relativizirali smo ga, pa su i nevažni postali važni, a važni – nevažni. I prema nedavnoj prošlosti postoji barem dvostruki odnos. Pobjedu u Oluji slavimo kao Dan domovinske zahvalnosti, a često i miješamo i s Danom državnosti i s Danom nezavisnosti. Možda ta zbrka i nije slučajna. Oluju javno slavimo, a istodobno smo najvažnije generale koji su je vodili prepustili Haagu! Nije riješen ni odnos prema daljoj prošlosti ni prema osobama iz nje. Nema slaganja ni o temeljnim vrijednostima antifašizma ni o temeljnim obilježjima hrvatskog fašizma. Nedavna saborska odluka da Hrvatski sabor više neće biti pokrovitelj proslave u Bleiburgu samo je još produbila stare hrvatske provalije. Umjesto da se pokuša zacijeliti te traumatične nacionalne podjele, vladajuće stranke odlukom o brisanju Bleiburga samo su ih još produbile. Nije riješen ni odnos prema Titu. Za jedne je on još uvijek “najveći Hrvat”, a za druge “najveći ratni zločinac”. Sličan je odnos i prema hrvatskom slobodno izabranom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Odnos prema njemu ide iz krajnosti u krajnost, od negatorskoga osporavanja do idolatrijskoga veličanja. Umjesto da se donese objektivan sud o njemu i njegovu značenju, sve je prepušteno strastima i ideološkim predrasudama.

Objektivnih stavova i mišljenja o povijesnim ličnostima i povijesnim događajima manjka. Nacionalne institucije koje bi trebale iznijeti svoj stav i mišljenje i o prošlosti i o sadašnjosti i, dakako, o budućnosti, uglavnom šute. Čak nemamo ni institut za strateško promišljanje nacionalnih interesa ni o prošlosti, ni o sadašnjosti pa ni o budućnosti. Ne možemo ni imati kada nemamo definiran odnos prema prošlosti. Kada bi, primjerice, HAZU prestao s radom, moguće je da se to ne bi ni primijetilo. Da je Matica hrvatska u prošlom stoljeću bila tako tiha ne bi bilo ni Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, kao posljednjem čuvaru hrvatstva, pa možda ni nacionalne, političke i demokratske revolucije 1971. Nacionalne su hrvatske institucije već dugo trome i šutljive. Pa i kad su posrijedi važni povijesni datumi i važne osobe iz najnovije hrvatske povijesti. Dan državnosti je u mnogim zemljama stožerni datum nacionalnoga identiteta, a kod nas datum zbunjenosti i sporenja.