Dan koji se vraća

Hrvatska je na najozbiljnijem putu da postane neozbiljna zemlja. A to je najgore što joj se može dogoditi, da joj se svi iza leđa smiju. Dakako da njezini “unutrašnji i vanjski neprijatelji”, rečeno omiljenom sintagmom naše bivše države Jugoslavije (koja je bila svakakva, ali smiješna nije bila nikada!), imaju u tome svoje prste, no presudnu ulogu u sprdanju s atributima državnog suvereniteta ipak igraju njezini unutrašnji i vanjski prijatelji.

O bespućima hrvatske političke neozbiljnosti, odnosno o činjenici da hrvatski državni vrh (netko će reći: samo jedan njegov dio, no dok se onaj drugi od njega ne ogradi, mislim da je ispravno govoriti o cijelom državnom vodstvu) ne priznaje ishodišta države kojoj je na vrhu, na ovoj je stranici prije tjedan dana već govorio kolega Dujmović, pa ću se ja pozabaviti samo jednim primjerom ismijavanja tragičnog događaja iz novije hrvatske prošlosti (zbog čega se moj otac i djedovi okreću u grobu).

Godine 1941., 2. kolovoza, u nebranjeno ličko selo Boričevac nahrupila je razjarena rulja pod vodstvom komunista Gojka Polovine i generalštabnog majora Ilije Rašete.

Nezaključane kuće najprije su temeljito opljačkane, a onda i zapaljene, petnaestak njih zajedno s ukućanima (koji nisu mogli ili htjeli pobjeći, nakon što su Polovinini i Rašetini “humanitarci” Boričevljanima poslali glas da se izgube iz sela i Hrvatske). Zapaljena je i župna crkva Male Gospe i razrušeno mjesno groblje. Najkraće i najtočnije rečeno, cijelo je selo sravnjeno sa zemljom.

Zašto? Samo zato što su u njemu živjeli Hrvati za koje nije bilo mjesta u (na Moljevićevim kartama već nacrtanoj) velikoj Srbiji. Velika Srbija ipak nije stvorena, ali je formirana država, Titova Jugoslavija, u kojoj su se njezini projektanti, pa i organizatori genocida u Boričevcu, Lici i drugdje po Hrvatskoj, izvrsno snašli. Vidjelo se to i po tome što su se prognani Boričevljani u svoje selo slobodno mogli vratiti tek poslije Oluje 1995. godine!

Istini za volju, valja spomenuti da je Polovinu zbog zločina u Boričevcu njegova komunistička partija osudila na smrt, ali mu i brzo sve oprostila i na kraju rata čak i nagradila generalskim činom.

Boričevljani su teško podnosili izbjeglištvo, no najteže im je padala činjenica što su se strašni događaji u njihovu selu (i Lici) u ljeto 1941. za vrijeme soc. Jugoslavije slavili kao ustanički dani hrvatskog naroda protiv okupatora (nota bene, Polovini, Rašeti i ostalim “ustanicima” glavnu su podršku davali upravo okupatori, Talijani)! Dan ustanka, 27. srpnja, za njih je bio dan koji ih je zavio u crno. Odahnuli su tek 5. kolovoza 1995. Ali zakratko! Jer im se 27. srpnja 1941., evo, opet vraća, a Oluja se istodobno sve više ozloglašuje.

Da je netko u soc. Jugoslaviji predložio da se uz Dan Republike (29. 11.) slavi i dan osnivanja kraljevske Jugoslavije ili, primjerice, ustaški Lički ustanak iz 1932. (koji su zdušno podržali i jugoslavenski komunisti), bio bi ekspresno strapan u ludnicu. No, danas, u Republici Hrvatskoj, elegantno uskrsava jedan jugoslavenski, do srži antihrvatski praznik. I nikome ništa! A što bi kome i moglo biti kad sve dolazi iz samog hrvatskog državnog vrha (članovi vlade, saborski zastupnici)!
Zna li tko za sličan slučaj u nekoj ozbiljnoj državi?