Hrvatska je u deset godina izgradila tisuću kilometara modernih autocesta, a takvom se financijskom naporu u tako kratku roku nisu izlagale ni bogatije države. Može se tome prigovarati i naknadno soliti pamet, ali gradnja autocesta jedan je od rijetkih nacionalnih projekata oko kojega je postojao opći konsenzus, što košta da košta.
O cestama je bilo više suglasnosti nego o ulasku u EU, a znalo se da se takve investicije sporo vraćaju, skupe su i dugo se otplaćuju. Ležerno putovanje do mora ima cijenu i građani je plaćaju višestruko – svakom kupljenom litrom benzina i svakim prolaskom kroz naplatne kućice. Koncesija na 50 godina drugo je ime za privatizaciju. Tko god da je dobije, sigurno se neće ubiti besprijekornim održavanjem niti će dio dobiti stavljati na stranu kako bi za 50 godina napravio još bolje ceste.
Stoga će 2063. godine neki novi Linić našoj djeci i unucima udariti “još starije” trošarine. Pretpostavimo li da je tri milijarde eura razumna cijena, najgore bi i za sadašnje i za buduće generacije bilo da se taj novac ubaci u proračun i odmah potroši, a rate kredita refinanciraju novim zaduženjima. Sadašnja garnitura političara na vlasti trebala bi imati barem tu vrstu odgovornosti prema budućim generacijama i novcem od koncesija smanjiti zaduženja kad se već država nalazi u situaciji da danas mora unovčiti ceste, sutra će vode, a prekosutra struju ili pomorsko dobro – jedine preostale resurse na kojima se mogao graditi barem privid suvereniteta.