Dani crkvenih otvorenih vrata

Franjevci konventualci i ove godine imaju svoje “dane otvorenih vrata”, kada na nekoliko dana doslovce otvaraju vrata svoga samostana na zagrebačkom Svetom Duhu i pozivaju mladiće, srednjoškolce i studente, koji razmišljaju o duhovnom pozivu ili žele izbližega upoznati franjevački način života, da neko vrijeme provedu živeći s bogoslovima.

Čine to oni već nekoliko godina unazad i dani franjevačkih otvorenih vrata polako postaju tradicionalni na Svetome Duhu. A zašto i ne bi, kad svoje dane otvorenih vrata mogu imati autosaloni, trgovačke kuće, škole i mnogi drugi! Zapravo, sjajna je to ideja da se privuče pozornost i velika gesta da se u vlastiti dom pozovu neznanci i ugoste poput starih prijatelja.

Štoviše, poruka je to i šire za Crkvu. Zamislite da postoje dani otvorenih vrata Nadbiskupskog dvora u Zagrebu ili nove zgrade HBK na Ksaveru. Ili novih dvora biskupa Srakića u Osijeku... Naravno, ne zbog toga da netko dobije želju biti biskupom ili nadbiskupom, nego da običan čovjek može kročiti u dotad mu zatvoren i stran prostor, da vidi, osjeti i opipa kako žive njegovi pastiri.

Sudeći, naime, po zdanjima koja su spomenuta, ti pastiri daleko su od hrvatske zbilje i njezina prosjeka pa i od vlastitih potreba. Gomilanje luksuznih kvadrata samo budi nepotrebnu odioznost, a Crkva na mnogim poljima čini toliko dobroga i požrtvovnija je npr. od službenih državnih institucija.

Primjerice, u bolnicama uz bolesničke postelje, pogotovo djece, čije roditelje besplatno smješta Caritasova kuća, ako nisu iz Zagreba, gdje su im djeca na liječenju. I inače u samom Caritasu, čija je požrtvovnost i briga za najmarginaliziranije podcijenjena i društveno posve nevalorizirana. I Caritas bi, možda, po uzoru na franjevce konventualce trebao otvoriti svoja vrata i primiti na smještaj sve one bahate i obijesne Hrvate, da na nekoliko dana zamijene časne sestre i socijalne radnike te umjesto njih provedu vrijeme s teško bolesnom i nepokretnom djecom, napuštenom i odbačenom siročadi, koja od bližnjih traže samo ljubav.

Štoviše, i mnogi bi župnici mogli u svojim župnim dvorovima i kućama otvoriti slične “dane otvorenih vrata” pa da pokažu javnosti da žive baš kao sav hrvatski prosjek, a neki često i ispod standarda. Da im telefon zvoni od jutra do mraka, da ne stignu ni ručati jer moraju s vjeronauka juriti na sprovod i da je njihov dan nakrcan obvezama kao nekog menadžera u tvrtki u usponu... Nema tu ni obijesti ni vlasti nego samo svakodnevnog oranja po Božjoj njivi.

Javnost možda premalo o tome zna baš zato što su joj mnoga vrata zatvorena, a izvanjsko blještavilo fasada nekih kapitalnih objekata, mauzoleja sadašnjih crkvenih elita, daje posve pogrešnu i nepotrebnu sliku. Zato projekt otvorenih crkvenih vrata treba naširoko podržati. Ne zbog toga da svi pohrle u fratre i svećenike nego da se prozrače i oni unutra i oni vani. Svježina friškoga zraka svima bi dobro došla!