Demokracija i demagogija

Opće je mjesto iole ozbiljnih raščlambi da demokracija realno nije moguća bez demagogije. To je (jedna od) cijena koju valja platiti za politički sustav s nizom inače široko prihvaćenih prednosti. No, u prijeizborno vrijeme ta se cijena nerijetko povisuje do razine koja postaje teško podnosivom (pa se nerijetko čuju prigovori koji  najčešće neosvješteno  impliciraju i odustanak od demokracije uopće).

Tradicijski su najčešća prijeizborna obećanja o svakovrsnome boljitku koji slijedi odluče li birači podržati neku od opcija. No, na to su građani (čak i kod nas) već dobrano rezistentni  nerijetko ne vjeruju više ni načelno razumnim programima za budućnost (?tko se jednom opeče?). Zato će vladajuća strana prionuti na prijeizborno ?čašćenje? (umirovljenika, invalida, branitelja, itd.). I to je dobro, barem za rečene skupine glasača. Riječ je  najčešće  o povratu davno oduzetoga, no ljude to ipak veseli.

Oporba će nastojati pokazati da je riječ o novcu oduzetome ostalima, da je to trebalo biti učinjeno bolje  tj. više i prije, itd. Ovisno o lokalnim navadama (i, prije svega, o stupnju razvoja društva i njegovoj civiliziranosti) takve se zgode ponavljaju u svim demokratski ustrojenim zajednicama u prijeizbornome razdoblju. Mnogi će, riječju, nešto dobiti  svi će to platiti (bude li sreće ne previše).

Dijelom je drukčije u sredinama u kojima politička scena ne predstavlja tek pozornicu za nastup onih koji konkuriraju u rješavanju realnih socijalnih problema, tamo, naime, gdje svjetonazorske podjele igraju doslovce nadrealnu ulogu. U takvim slučajevima  za Hrvatsku takorekuć konstitutivno karakterističnima  "naši" i "njihovi" nisu doživljeni prije svega kao zastupnici realno mogućih rješenja stvarnih problema, nego prvenstveno kao svjetonazorski aktivisti.
Svjetonazorski kontekst ne dopušta pragmatička rješenja jer je uvijek formuliran kao moralno utemeljena pozicija. Zato se "skretanja" sa svjetonazorski utabanih staza svagda doživljavaju jednostavno kao skandali koji prijete gubitkom "automatske" podrške.

Posljednjih se tjedana to moglo ponovno osjetiti u javnim nastupima dvojice ključnih agonista idućih izbora. Sanader je na HDZ-ovu skupu našao motiva eksplicitno se antifašistički profilirati  jasnije no itko prije na toj stranačkoj poziciji. Dapače, čitavu je stranku  jednostavno samorazumljivo  proglasio antifašističkom (uz indikativno lokalistički dodatak da bi, kao rođeni Splićanin, bez antifašističkih tekovina mogao postati "tek" talijanskim premijerom  kao da je biti hrvatskim premijerom nedvosmisleno značajnija pozicija od one koju ima prekojadranski kolega).

Javna je televizija požurila iskoristiti Sanaderovu formulaciju u polemici s prigovorima koje je, u povodu Thomsonova derneka s pjevanjem i dizanjem ruku, formulirao Efraim Zuroff. No, važno je političko pitanje kako će na to reagirati dio HDZ-ovih glasača koji je antifašizam oduvijek doživljavao kao ideologiziranu oznaku komunističkoga i (što je važnije) protuhrvatskog terora.

Na drugoj strani, SDP-ov predsjednik je na pitanje o tomu kojoj bi se strani  partizanskoj ili ustaškoj  pridružio 1941. odgovorio diplomatski, tj. ne posve jednoznačno. Neovisno o (sinjskome) porodičnom kontekstu koji je pritom bio uveden u pripovijest, riječ je o politički dvojbenom potezu. Takvo što do sada nije bilo zamislivo za one koji su zastupali socijaldemokraciju, to je s onu stranu svih Račanovih taktiziranja.

Ovdje nije riječ o tomu tko je (povijesno) više, a tko manje, u pravu. Riječ je o svojevrsnome imidžizmu suvremene politike, o tomu da ona živi od toga kako se doživljava (i eventualno prihvaća) image političara i političkih opcija. U tom bi pogledu obje strane mogle imati teškoća kod svojih stalnih birača koji ih drže bitno svjetonazorskim utvrdama (neovisno o taktičkim potezima dnevne politike).

No, istovremeno riječ je o iskazima koji, očito, ne predstavljaju puke omaške. Sanader već godinama strpljivo gura HDZ u centar (i to će ga zasigurno stajati dijela tradicionalne podrške tradicionalista). Milanović zna da mu  svim ispitivanjima javnoga mnijenja nasuprot na kraju ipak može nedostajati neki postotak za pobjedu (jer, zasad, Sanader kao da ima veći koalicijski potencijal).

Obojica, dakle, nastoje širiti područje prihvatljivosti svojih stranaka. Ishod će biti odlučen jednostavnom matematikom, odgovorom na pitanje hoće li dobici na novim područjima biti veći od gubitaka u starim zabranima. Sve ostalo  uključujući i povijesne činjenice  pritom je, opet jednom, drugorazredno pitanje.