Demokracija vs. totalitarizam

Nije lako dati sažet odgovor na pitanje tko i zašto među nama rasplamsava svađu o naravi i povijesnoj ostavštini propalih ideologija. Jedne dnevne novine nakon Dana državnosti donose na naslovnici tvrdnju da među Hrvatima nema pomirbe – jedni su u Brezovici, a drugi na Jazovki, jedni su u Jasenovcu, a drugi na Bleiburgu.

Zbilja, kad se sluša i gleda što je rečeno na tim mjestima, izgleda da pomirbe nema. Dvije okrutne ideologije koje su unesene u Hrvatsku, jedna pod patronatom nacionalsocijalizma, a druga pod Staljinovim zastavama boljševizma, ne daju se zakopati tamo gdje im je mjesto.

Ako čuvari uspomena na ustaštvo i boljševizam nikad nisu i neće izgovoriti riječi međusobne pomirbe, pitaju neki, o čemu se onda govorilo nakon uspostave samostalne hrvatske države, kad je pomirba bila toliko propagirana? To pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da je Hrvatska bila samo u ta dva tabora, a istina je da je u njima bio tek manji dio Hrvatske. Jesu li danas ti omjeri drukčiji?

Prije odgovora važno je kazati da današnja samostalna hrvatska država nije uspostavljena u ratu, nego u miru, slobodnom voljom njezinih državljana, na slobodnim demokratskim izborima i na referendumu. Na referendum je izašao velik broj birača (83,56%), a od toga broja 94,17% reklo je „da“ samostalnoj hrvatskoj državi.

Vlast koja je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća morala braniti Hrvatsku izabrana je na slobodnim višestranačkim izborima. Pavelićeva i Bakarićeva Hrvatska nisu uspostavljene demokratski izraženom voljom hrvatskih državljana.

Iz ovoga slijedi ključno pitanje: što bi to bilo u Pavelićevoj i u Bakarićevoj Hrvatskoj što bi hrvatskom čovjeku danas moglo biti važnije od vrijednosti demokratskom voljom uspostavljene samostalne hrvatske države, obranjene i oslobođene upravo slogom i zajedništvom?

Demokratska Hrvatska, koja je svoju obranu i oslobađanje temeljila na ideji pomirbe, ima sve što je diže visoko iznad onih dvaju vrlo tragičnih povijesnih eksperimenata.

Demokratska Hrvatska isto tako zna da su dvije krvave ideologije obilježile živote stvarnih, a ne izmišljenih ljudi koji su se sa svojom zbiljskom ili izmišljenom krivnjom, sa svojom žrtvom i mukom morali nositi kako su znali i mogli. To se ne može izbrisati niti to treba zaboraviti, ali živjeti u prošlosti, ma kakva bila, znači, zapravo, ne živjeti. Ustaše i boljševici danas su samo druga imena za zavađenu Hrvatsku koja jednostavno ne može biti ni slobodna ni prosperitetna. Je li to teško razumjeti?

Čudno je, naravno, kad ovih dana desetak ili više u javnosti istaknutih ljudi potpisuje apele potpore pjevaču koji i bez njih može izabrati hoće li se i uz njegovu pomoć iz tjedna u tjedan vraćati priča o poviku „za dom spremni“ kao „krunski dokaz“ o neoustaštvu u Hrvatskoj ili će svoj braniteljski status i retoriku usmjeravati prema onomu što Hrvatsku jača i oslobađa svake povijesne stigme. Ne bismo se začudili da je taj apel proizveden u dušobrižničkom obrtništvu nekoga „ultrahrvata“ poput Josipa Pećarića.

Čovjek ponekad pomisli da su, u naše vrijeme, „crveni“ i „crni“ na istom zadatku.
Taj razdor, koji pokušavaju unijeti, mogao bi, u nekoj drukčijoj konstelaciji unutarnjih i vanjskih okolnosti, prouzročiti nemjerljive posljedice za slobodnu, demokratsku Hrvatsku koja je progovorila kroz onih 94% hrvatskih državljana i ljubav onih koji su je odlučili braniti i osloboditi ili, kroz milijune crveno-bijelih kvadratića na zastavama i u srcima posvuda gdje Hrvati žive.

Toj većinskoj Hrvatskoj ne treba dokazivati da demokracija i totalitarizam ne mogu ići zajedno.