Demokratski pračovjek

Valjda iznerviran prosvjedima Titovih protivnika ispred HNK, protivnik da najljepši zagrebački trg nosi njegovo ime, mladić s druge strane HNK, štovalac Tita i protivnik prosvjednika, nije krio svoj prezir i svoju ljutnju. Pred televizijskim je kamerama i mikrofonima vikao: “Pogledajte ih kako izgledaju, kako su obučeni.

Kakvi su to Zagrepčani!? Nisu to građani!“ Sredovječna se žena, također ljutita, odmah je na to dodala izvikujući: “Nisu to nikakvi Zagrepčani! To su ognjištarci!” Uzvici žene koja ne dvoji o Titovoj pozitivnoj ulozi u novijoj povijesti, ponovno su u javni diskurs vratili nekoć stalno rabljeni, a potom, činilo se, zaboravljeni pojam, koji je jednima služio kao provokacija, a drugi ga doživljavali kao uvredu. Riječ koju je svojedobno promovirao dr. Slaven Letica od svoga se početka nije doimala samo običnim pojmom, samo sociološkim “ideal-tipom”.

Ognjištarci su navodno trebali označavati konzervativce i tradicionaliste, one koji su vezani uz vrijednosti obitelji, nacije i vjere, ali je pojam ubrzo protegnut i na sve druge koje se, politički, kulturološki i civilizacijski željelo prokazati i poniziti. Letičin je pojam od samoga početka postao etno-psihološkom oznakom za nekoga nazadnog, zaostalog i primitivnog. Sintagma je najprije korištena kao politički i psihološki katalizator “Tuđmanova apsolutizma”, za razdvajanje HDZ-ovih i inih, “naprednjaka od ognjištaraca”. Potiskivanjem potonjih računalo se demokratizirati Hrvatsku.

No umjesto takve demokratizacije dogodila se histerična detuđmanizacija. I sam se Letičin pojam s vremenom otrgnuo svome autoru. Dogodila se svojevrsna ironija, a nekima i zadovoljština, da je među ognjištarcima – nakon što je postao “podupirajućim članom” svoga trojanskoga konja, HSP-a – završio i tvorac toga pojma Letica.

Potkraj devedesetih godina prošloga stoljeća u histeriji “detuđmanizacije“ i u psihološkoj pripremi trećesiječanjske revolucije Letičin je ognjištarac postao istoznačnica za demokratskog pračovjeka, koji sjedi pokraj ognjišta ogrnut kožuhom i glođe janjeću koljenicu. Ognjištarci su postali lombrozovski tipovi četvrtastih glava. Asocijacija na “gene kamene” bila je namjerna. Tada su za sve loše u Hrvatskoj bili krivi “ti Hercegovci”.

A “ti Hercegovci” bili su jednako i rođeni u Ljubuškom, Čitluku, Imotskom, Šuici, Trilju ili Vrlici. Borci za ljudska prava koji su političku korektnost pretvorili u novi verbalni delikt šutjeli su i pravili se ludi. U ognjištarcima su vidjeli tek “vrijednosni sud”. Vjerojatno takvim vide i ljutnju simpatizerke “hrvatskog antifašizma”.

U svojoj ljutnji na Titove osporavatelje dvoje je titoista ponovilo rasističku uvredu, ne dopuštajući da netko ima drukčije mišljenje o partizanskom maršalu i shvaćanju antifašizma od njihova mišljenja. Onaj tko misli drukčije, tko drukčije kaže, taj je automatski ognjištarac!

Za njih o Titu i o “partizanskom antifašizmu” nema rasprave! Jednako kao i prije dvadeset godina! U međuvremenu, otad do sada, nestalo je verbalnog delikta, održano je nekoliko slobodnih izbora, postoji formalna trodioba vlasti, a i dr. Neven Sesardić je nešto napisao o “hrvatskom antifašizmu”.

A nije nikakav ognjištarac. Liberal je, obrazovan, urbano izgleda i nije iz pasivnih krajeva. A nije, kao ni itko razuman, protiv antifašizma, ali je, kao što bi trebao biti i svatko razuman, protiv boljševičkog antifašizma pretvorenog u državnu ideologiju. Nekoć u jugoslavensku, danas u hrvatsku. Kao što se o tom antifašizmu i o Titu nije smjelo razgovarati tada, gotovo da bi se htjelo zabraniti i sada! No, u proteklih se dvadesetak godina ipak demokratski napredovalo. Nekada bi se prosvjednike poput okupljenih ispred HNK ispendrečilo i potrpalo u marice, danas im se tek dobacuje da su ognjištarci.