Demokratski vritnjaci

Nakon što je stranačkim predsjednikom HNS-a, poslije "prosvijećenog apsolutizma" Vesne Pusić, ponovno postao "apsolutistički prosvijećeni" Radimir Čačić, a predsjednikom HSP-a, unatoč "neprosvijećenom apsolutizmu", ostao Anto Đapić, predsjednikom SDP-a iznova kani postati "apsolutno prosvijećeni" Zoran Milanović. Čačićevi protivnici skupljaju stranačke značke, zastavice i ambleme, prazne ladice i odlaze. Đapić i nije imao protivnika, riješio ih se prije nego što je postao predsjednikom. Milanovićevi potivnici pak poručuju da ga ne žele za predsjednika.

Poduzetni je Čačić hitro "poduzeo mjere" i u političku penziju otpravio nekadašnjeg sindikalca Dragutina Lesara. Lesarovo "ja sem Varaždinec" nije se pokazalo osobito uplivnim na Čačića. Više mu je odgovaralo biti "rođeni Zagrepčanin, s tridesetogodišnjim radom u Varaždinu". Poslije Lesara stranačku će "lesu" zatvoriti i Antun Kapraljević i Nikola Vuljanić. Kako se dugogodišnja šefica HNS-a već udobno smjestila u naslonjaču koji je za nju kavalirski čuvao Ivo Sanader, novi-stari stranački predsjednik sam odlučuje tko će i što biti u HNS-u. Čačić u HNS-u danas ima veću vlast nego što je Ćiro Blažević imao moći u onom drugom HNS-u, nakon što je "osvojio Francusku". Od toga što će i kako sa stranačkom vlašću činiti i s kojom će se vlašću uortačiti, ovisit će hoće li Hrvatska narodna stranka vratiti nekadašnje (ne)realne političke ambicije ili će postati "Hrvatska nepotrebna stranka", kao što se svojedobno predviđalo.

Nakon što je po-ne-znam-koji-put izabran za stranačkog šefa, Anto Đapić uvjerava da HSP neće postati skraćenica za Hrvatsku stranku prošlosti. Kako je HSP u Osijeku doživio nadnaravno iskusvo, tj. "život poslije smrti", Đapić je uvjeren da je pred njegovom strankom budućnost i novi život. Pogotovo zato što se riješio nelojalnih mu  Tončija Tadića i Miroslava Rožića, koji su najprije označeni kao stranački suputnici, a poslije Đapićeva ponovnog izbora, i kao "slijepi putnici", kao oni koji i "nisu pravi pravaši". Pravim krivašima će poslije Đapićeva ponovnog izbora biti proglašeni i Pero Kovačević, a i Ruža Tomašić.

Nakon što je "političko redizajniranje stranke" najprije povjerio Slavenu Letici, a potom i kreatoru Mati Graniću, Đapić je u Saboru ostao sam u stranačkom demode sakou. Unatoč tome, na stranačkim izborima nitko nije oborio palac nadolje. Umjesto palca nadolje, gotovo da se klicalo: Ave, Antonio! Da je i Čačić prije biranja za predsjednika mogao učiniti što i Đapić, tj. riješiti se nesklonih mu, možda bi se i njemu klicalo kada je postao predsjednikom. Milanovićeva želja da bude predsjednikom bit će teže ostvariva i od Čačićeve i od Đapićeve. Zbog toga bi, bude li izabran, jedni i njemu mogli klicati, a drugi, pak, uzmicati.

Ako je točna ironična gradacija da u politici postoje prijatelji, neprijatelji i stranački prijatelji, onda Milanović ima puno više "stranačkih prijatelja" i od Đapića i od Čačića. Kako je na kocku stavio neočekivano dobivenu šansu da postane liderom SDP-a, Milanović je u pitanje doveo i svoj izbor za predsjednika. Dočekan je kao neočekivani politički as, a izgubi li izbore, morat će tražiti politički spas. Samouvjeren i prznički tvrdoglav, brzo je proigrao dio neobično lako stečena političkog kapitala. S nekoliko krivih ulaganja puno je izgubio na političkom ruletu. Tome su pljeskali i njegovi politički neprijatelji, a još više njegovi "stranački prijatelji". Izgubi li za predsjednika, Milanovića će Željka Antunović, Ivica Pančić, Milan Bandić i Davorko Vidović po demokratskom obredu "živoga pokopati". Pobjedi li, pak, Milanović će im vjerojatno također demokratski uljudno dati demokratski vritnjak.