Derbi – Mamić i gladni radnici u ligi za opstanak

Žnori je trebalo mjesec dana da se odljuti. Kada se pojavio na vratima znao sam da nije zaboravio našu malu uskršnju raspravu.

– Nikome ništa – rekao je kratko, što je značilo da smo završili u egalu pa sam i ja potvrdno kimnuo. Svejedno sam na trenutak pomislio da li da ga razjebem pitanjem kojeg je meni prodao jedan naš okrutno duhoviti zajednički znanac – zašto djeca na liječnički pregled moraju ići s roditeljem, a na ispovijedi moraju biti sami sa svećenikom. Odgovor mi se sam nametao, jer svećeničko je djecoljublje često imalo naglašenu potrebu za žutom linijom diskrecije. Samo tada bi opet bili u dvoboju, a za to smo danas bili prestari. Žnoru je mučio Dinamo, mene Prvi maj pa je razgovor tekao gotovo bez dodira.

– Vlak, Bračun, Zvezdan Cvetković, Hadžić, Zajec, Bogdan – nabrajao je i ja nisam znao kuda cilja.

– To je obrana iz 1982. A čini mi se tek malo starija od aktualne. Butina, Šimić, Cufre, Kovač, Bišćan. Možda Maminjo otvara antikvarijat. Pa tko će tu trčati? – jadikovao je.

– Da, da, vječiti derbi u Maksimiru. Najvažnije je doći do graha. Na to se sveo s radnički interes. Kad ih gledaš kako se izbezumljeni bore i gužvaju za dva tri zalogaja, kako im je glad požderala ponos, ne znaš da li da ih žališ ili da ih opališ. Prvomajska proštenja svela su se na samo jedno pitanje; koliko je graha podijeljeno – uzvratio sam.

– Dobro, dečki jesu iskusni, ali neće tu više biti žara. Veterani sami moraju plaćati svoje rekreacije. Mislim da se Maminjo preračunao, jer ako već utjeruje dugove po sponzorima, kako će od igrača utjerati sve ono što duguju navijačima – kalkulirao je.

– A znaš kaj mi je još najodvratnije? Kada se političari uguraju u te šatore i sad kao jedu zajedno s običnim ljudima, i ono, kuže ih sto na sat. Samo i to je prevara. Ne idu u Maksimir biti s ljudima, nego im, nakon poreza, prireza, uzvika i veznika, dolaze maznuti još i porciju graha. Netko je taj dan zbog njih ostao bez ručka –

– Maminjo je očito u nervozi i skuplja oko sebe imena koja će i njegovom nenogometnom mešetarenju dati pedigre. Paru ima, no ta para, da ga jebeš, nema „plavi status“. Nekako visi u zraku, bez čvrstog opravdanja, nastala na Dinamu, ali ne i za Dinamo –

– U društvu u kojem je uspjeh, kada se dijele bonusi, odlikovanja i nagrade, apsolutno pojedinačan, ali kada se treba fasovati odgovornost, onda se neuspjeh podruštveni. Zato jesu prazne i tribine i novčanici i tanjuri. Tu nam ni obrana iz ‘82. ne može pomoći – Žnora me pogledao i kao da je tek sada shvatio da vozimo na dva kolosijeka.

– O čemu ti pričaš? – zavapio je.

– Kako o čemu? O čemu i ti –

– Ja sam pričao o Dinamu –

– To je dobro. Ja sam o Prvom maju i grahu.

– I što je tu zajedničko? –

– Oba se cirkusa igraju u Maksimiru. –