Desnica radila za ljevicu

Pobjednička koalicija nakon izbora sigurno se neće baviti razlozima svoje pobjede. Suprotno njoj, poražene stranke imaju mnoštvo razloga tražiti uzroke svoga poraza. Kako se u našoj politici zapravo može tek kolokvijalno i uvjetno govoriti o ljevici i desnici, uvjetna će ljevica morati pokazati je li doista sposobna upravljati državom, a uvjetna desnica je li sposobna biti politički zrela oporba. Uz to, takozvana desnica i samoj će sebi morati postaviti pitanje koliko je odgovorna i kriva za ovakav rezultat izbora: za pobjedu koalicije i svoj poraz. O zaključcima takve političke analize na desnici mogla bi ovisiti i njezina budućnost, koja nakon ovih izbora i nije osobito izgledna.

HDZ, kao temeljna stranka toga desnog političkog bloka, nakon svih krmarluka u državi nije ni mogao sam dobiti izbore. Previše je ljutnje, ogorčenosti pa i gnušanja izazvao da bi skupio potrebnu glasačku većinu. No, sudeći prema izbornim rezultatima, HDZ i uvjetna desnica, unatoč svim svojim manama, uz bolju su organizaciju i manje taština mogli čak i dobiti izbore. Koliko bi to bilo dobro za sam HDZ, a napose za Hrvatsku, to je već drugo pitanje. HDZ bez sveobuhvatne poslijeizborne unutarstranačke inventure teško može računati da će stranci krenuti na bolje.

HDZ-ov partner u vlasti HSS na ovim je izborima vjerojatno platio ceh i svoga sudjelovanja u kompromitiranoj vlasti. HSS nikada nije bio lošiji nego sada. S jednim saborskim zastupnikom stranci prijeti političko odumiranje. Ipak, sudjelovanje u spomenutoj vlasti nije temeljni problem te stranke. Od stare stranke radićevskih korijena i političkih načela HSS je u niti dvadeset godina hrvatske demokracije postao “trgovačko društvo”. Birači nisu politički slijepi pa da im to promakne. Osim toga, i biračka je baza te stranke biološki i socijalno sve tanja. Stranka se obraća selu, a ono odumire. S vremenom bi se HSS mogao pretvoriti u svojevrstan seljački sindikat. U izbornom savezu s HDZ-om HSS-ove su šanse bile mnogo veće od jednog mandata, ali taštine su bile još veće.

Druga povijesna hrvatska stranka, HSP, nije dobila čak ni jedan mandat. Prije je u Saboru imala Antu Đapića – sada čak ni njega! Kada se pogleda strmoglavi pad te stranke u posljednjih desetak godina, onda je vjerojatno bolje da nema ni njega. Predsjednik pravaša Daniel Srb s Đapićevim likom i sjenom u pozadini mogao je dobiti samo nula mandata. Đapić je od HSP-a, odvajajući ga od njegove političke biti, najprije učinio stranku “demokratskih promjena”, a potom ga doveo na rub političkoga ponora. Ruža Tomašić kao dosljedna pravašica svojim je odvajanjem od stranke i vraćanjem starčevićanstvu stranku, unatoč dobroj namjeri, još oslabila. Ona sigurno ima dovoljno političke dosljednosti i poštenja, ali nema potrebne političke karizme da bi bila vođom pravaša.

Slavonsko-baranjski HDSSB zapravo je jedina stranka koja je politički udesno, a da je na ovim izborima politički profitirala. Ta je stranka i najveći “kradljivac” HDZ-ovih saborskih mandata. Zbog sudbine njezina utemeljitelja, nekadašnjeg HDZ-ova osnivača Branimira Glavaša, nije se ni mogao očekivati savez te stranke s HDZ-om dok god među HDZ-ovcima ima i onih koje se smatra krivima za Glavašev progon.

Poseban su problem male, sitne strančice koje su se zbog osobnih taština i prije izbora gložile kao rogovi u vreći, a na koje je rasuta četvrtina glasova. S tim glasovima bačenim u bunar desni je blok imao šansu pobijediti na izborima. Tzv. hrvatska desnica nakon ovih bi se izbora možda najprije morala pozabaviti svojim doprinosom pobjedi tzv. ljevice.