Kao starom ljevičaru - dobro, danas reformiranom - na jetra su mi uvijek najviše išli ekstremisti koji su se izdavali za ljevičare. Od demokracije su bježali kao vrag od tamjana, političkog su protivnika shvaćali ne samo kao neprijatelja, nego i kao ne-čovjeka; najdraža im je glazba bilo režanje na sve koji nisu htjeli biti kao oni, a omiljena umjetnost lončarstvo: u ljudima su vidjeli glinu za proizvodnju ćupova pogodnih za prihvat svih njihovih izlučevina, oni bi rekli - ideja. Tko nije htio biti ćup, a i nokšir je vrsta ćupa, lako mu se moglo dogoditi da bude ispečen i kao cigla ugrađen u kakav velebni spomenik oslobođenom čovjeku “po šumama i gorama naše zemlje ponosne”.
I spavali su s petokrakom, srpom i čekićem na prsima, pa ih nije bilo lako suzbiti. Na svaki bi se stisak proderali: Tito-Partija, socijalizam-revolucija!
Kakvi su ti pretjeranci bili, takvi su i ostali, svim mijenama usprkos. Samo što im danas usta više nisu puna Marxovih, Lenjinovih ili Mao Ce-Tungovih citata, nego briselskih fraza i finih jela što ih konzumiraju po jeftinim restoranima hrvatskih ministarstava, predsjedničkih ureda, diplomatskih predstavništava, novinskih i TV kuća. Riječi su im - i njima i njihovim đacima - umivene, ali su im ideje i dalje prljave.
Jedna od osnovnih premisa lijevog ekstremizma bilo je čelično, staljinsko, uvjerenje da je ljevica istina, sreća, sloboda, napredak i budućnost, a desnica, pa bila i najumjerenija (najgorom su desnicom ultraljevičari uvijek smatrali socijaldemokraciju, tj. umjerenu ljevicu!), laž, nesreća, ropstvo, nazadak i mračna prošlost. Ili, sažeto, čestit čovjek mogao je biti samo ljevičar, a desničari su isključivo i za/uvijek obična politička klatež.
Velik dio naše politike i nešto veći dio naše medijske moći nije u rukama ljevičara, kako se to na desnici površno misli, nego je pod kontrolom lijevih pretjeranaca koji se i ne bave ničim drugim doli progonom desnice (a desnica je sve što nije ultraljevica).
Čitam u dnevniku koji ne krije da mu srce kuca za ultra/ljevicu da kod nas postoje dvije vrste povijesti, službena, koja se uči po školama, i neslužbena, “pradidova povijest”, koja živi u društvenom podzemlju i prenosi se usmeno. Ta druga, paralelna povijest ima samo jedan predznak, a on je nacionalistički i desničarski. U središtu/školi je službena, stručna, na činjenicama i točnim interpretacijama zasnovana historiografija, a u pučkim je katakombama sirovo povijesno crnilo desne provenijencije.
A gdje je povijesno crvenilo? Je li i ono u katakombama?
Autor takvo pitanje i ne primjećuje, što je i razumljivo, jer polazi od njemu prirodne pretpostavke da je crvenilu mjesto samo u središtu, u školi, s istinom. Naravno, i u njegovim novinama.
Što demonstrira i njegova redakcijska kolegica koja ovako opisuje mladog kandidata za gradonačelnika Zagreba: “Djeluje vrlo civilizirano, pristojno... na novinarska pitanja odgovara artikulirano, pokazuje intelektualnu ozbiljnost i širinu... ne pokazuje bahatost... nije umočen u afere, djeluje nepokvareno...” I zaključuje da su mu šanse unatoč svemu nikakve. Zašto? Samo zato što nije ljevičar. Jer, tko nije ljevičar, neprijatelj je, a neprijatelj ne može biti... itd. prema staroj ultraljevičarskoj matrici.