Dethompsonizacija Hrvatske

Kad bi postojala sprava kojom bi se mjerila medijska graja, lako bi se izmjerilo da je više novinskih strasti, povika i ljutnje pobudila pojava Marka Perkovića Thompsona na Trgu bana Jelačića nego ono što je na Zrinjevcu rekao srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, od onoga što je u Lisinskom “pjevao” Milorad Dodik.

Našu je mediokraciju, a i političare, više uznemirila i razljutila i sama najava da će Thompson pjevati na Trgu od srpskih evergreena koje su u Zagrebu izvodili najprije Jeremić, a potom i Dodik. Čudilo bi da je bilo drukčije. Čim se čulo da bi se Thompson mogao pojaviti na Jelačić-placu, odmah su se uznemirili njegovi protivnici.

I počeli sa zamjerkama: te ovo, te ono. Od toga da tobože to što on pjeva ne priliči “zagrebačkom duhu”, do socijalne demagogije kako njegov zagrebački koncert plaćaju i građani kojima se ne sviđa to što on pjeva. Krajnji je iskaz te nesnošljivosti bio pak da je Thompsona na glavnom zagrebačkom trgu trebalo zabraniti, jer da je to gradski prostor koji pripada svima, a ne samo onima koji ga vole.

I kvazibriga za urbani zagrebački štih i kvazibriga za mentalni mir onih koji pjevača ne vole, ujedno su bile i graja na zagrebačkog gradonačelnika, inokosnog Milana Bandića. Kako se samo usudio ne uvažavati “zagrebački duh”, odnosno odstupiti od “vrijednosnog sustava SDP-a”?! Jer, Thompson i oni koji ga slušaju zapravo su primitivci, a Bandić i stranački drznik i primitivac. Što je trebao – na Trg dovesti Zagrebački kvartet i pitati Duška Ljuštinu smije li na Trgu pjevati Thompson?

Gradski je ministar kulture glede Thompsonova koncerta uporabio posebne argumente kako bi utjecao na svoga stranačkog kolegu i prijatelja, gradonačelnika Bandića. Sugerirao mu je da se kani Thompsona, da se ne bi pomislilo kako “Zagreb ima kulturno primitivnog gradonačelnika”.

Tu dirljivu Ljuštininu brigu za Bandićev ugled Bandić je ignorirao. Valjda mu je bilo dovoljno što ga je poslušao da se kandidira za stranačkog predsjednika, kada je gadno zijanio. Da je Bandić zabranio Thompsona, sigurno bi bilo ponukanih na pljesak. Jer, u zemlji s bezbroj problema Thompson je najveći problem! Da je dokinuti njega, svi bi ti problemi bili riješeni, a Hrvatska bi postala demokratska idila, moderna demokratska Arkadija!

To što Thompson pjeva za naše je “političke analitičare”, “borce za ljudska prava” i za samodeklarirane pripadnika “građanske Hrvatske” nedvojbeno problematičnije i politički primitivnije od onoga što u Hrvatskoj o Hrvatskoj zbore “gosti iz regiona”! Srpski ministar vanjskih poslova dođe u Hrvatsku, pokaže manjak kućnog odgoja i diplomatskog šlifa, glasno nas opsuje i ode, a naš mu zlatousti ministar maše!

Milorad Pupovac u Zagreb pozove svoga imenjaka Dodika, on Hrvatskoj održi “moralku” o ratnoj etici i humanizmu i trijumfalno se vrati u svoju “etnički čistu” paradržavu. No, to što je u Lisinskom zborio Dodik nije problem ni za njegova domaćina Pupovca, niti neki – sudeći po mlakoj reakciji – osobit problem za Banske dvore.

Još manje za medijske  zagovornike bezuvjetne regionalne suradnje i hrvatske uvjetne slobode. U takvom je poimanju dethompsonizacija preduvjet za “zrelu liberalnu demokraciju”. Biti protiv Thompsona odavno nije estetski, nego politički stav. Utoliko nikad nije ni bilo nekih suvislih i promišljenijih estetskih, lingvističkih ili semantičkih analiza njegovih pjesama.

Uvijek je to neargumentirana politička galama. Istodobno revni i gorljivi osporavatelji Thompsona nerijetko neki regionalni balkanski ciganluk predstavljaju kao “kulturološki fenomen”, od kulturne mizerije čine “prvorazredni kulturni događaj”! U politici pak od političke drskosti i nekulture čine mizerni nestašluk. Ili pak, nasuprot tome, veliki ustašluk!