Dijagnoza 'zdravog društva’

Još rat nije bio niti završio, a govorilo se o lažnim ratnim invalidima. No, nisu to bile tek priče. Što je vrijeme od rata odmicalo, priča je bilo sve više. Gotovo da je svatko od nas znao, ili utvarao da zna, nekog ratnog lažnjaka. Policijske akcije u Splitu i Osijeku nukaju na zaključak da sve to i nisu bile tek obične priče.

Da je policija krenula s akcijama i u nekim drugim gradovima, vjerojatno bi te akcije također imala svoje razloge, i svoje opravdanje. Kao što je i revizija liste ratnih vojnih invalida imala debele moralne razloge da se provede, ali očito i debele političke razloge da se nikad pomno ne provede.

Ako se poslije već gotovo zaboravljene policijske racije, prozvane poetičnim imenom Maestro, službeno obznanilo da postoje i mito i korupcija, onda je sadašnjom akcijom Dijagnoza to i potvrđeno. Dijagnoza bi mogla i službeno potvrditi koliko smo zdravo društvo.
Svi to zapravo već znamo. Erich Fromm u Hrvatskoj odavno nije osobito cijenjenim autorom. Vidi se to i tragom najnovijih uhićenja osumnjičenih da su krivotvorili lažne ratne invalidnine. U Hrvatskoj se očito sve može kupiti. Sve i svatko ima svoju cijenu.

Za nekoliko tisuća eura može se kupiti i prodati obraz. Samo treba znati pravoga vlasnika. Ako su i oni koji su bili u ratu, koji su se borili za Hrvatsku, spremni kupovati svoj lažirani status, jagmiti se za povlastice koje on donosi, onda je hrvatsko društvo – društvo s dijagnozom. S ozbiljnom dijagnozom.

Ne treba naravno ni branitelje idealizirati, i među njima je bilo svakakvih, svega i svačega. No, žalosno je što i među njima ima i takvih koji u svojoj lažnoj mirovini ne vide neki osobit moralni prekršaj. Kada ih se s njim suoči, kada ih se na nj upozori, zna se čuti: Pogledajte oko sebe, i drugi grabe gdje stignu!

Teško je takvu tvrdnju sporiti. Pa mi smo u posljednjih petnaestak godina bili svjedocima ne samo političkog prevrata nego i neviđenih osobnih preobrazbi: od golaća do krznaša; od kmetova do Krezova. Karl Marx je osamostaljenjem Hrvatske postao nepoćudnijim autorom od Fromma. Novi su vlasnici Hrvatske jedino zadržali njegov Kapital.

I onima koji su Marxa nekoć ideološki osporavali Kapital je postao omiljena literatura. Poznajemo i takve koji su se busali da su “oduvijek željeli Hrvatsku”, a njezin nastanak shvatili kao jedinstvenu priliku da je iskoriste. Njihova je ljubav spram Hrvatske slična ljubavi lovca prema prirodi.

To što se u Hrvatskoj pojavilo toliko puno “lovaca” pripravnih ujagmiti što više, pa i samu Hrvatsku, mnogi su skloni pripisati “utjecaju s istoka”, osamdesetogodišnjem življenju “s istočnom braćom”. Kao oni su nas zarazili virusom korupcije.

U istočnom dijelu monarhističke Jugoslavije korupcija je mnogima bila “stil života”, kao što su se u socijalističkoj Jugoslaviji, i u njenom istočnom i zapadnom dijelu, mnogi ponašali vođeni parolom “snađi se, druže”. Kada se pogleda što je sve i kako pokradeno u tek punoljetnoj Hrvatskoj, onda je jasno da su Hrvati taj gen već imali, da su zato postali vrlo uspješni učenici. Pretjerivanje?

Nesuglasni s tom tvrdnjom kažu: Ako smo takvi, zašto u Hrvatskoj nije bilo korupcije za austrijske vlasti? Pa nije je bilo ne zato što smo mi bili toliko časni i pošteni, nego vjerojatno zato što je Austrija znala s kim ima posla. Da mi nismo bili dobar genetski materijal, ne bi mito i korupcija postali i hrvatska realnost čim je nestalo austrijskih strogih zakona i represije.

Maestro i Dijagnoza su samo mikrokozmos naše realnosti, tek njezin sitan djelić i isječak. Lažni ratni invalidi nisu samo problem Dijagnoze, oni su posebna dijagnoza hrvatskog društva.