Dijele li stoljeća Sarajevo i Dubrovnik

Zanimljiva se koincidencija dogodila ovih dana. Istodobno kad je Vicdan Özerdem, turska novinarka, u Dubrovniku premrla od straha da će biti vraćena u Tursku, 130 kilometara zračne linije udaljeno Sarajevo živjelo je u znaku posjeta turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, slavilo se i dijelilo nagrade. Nitko turskog premijera, koliko se zna, nije pitao o slučaju novinarke koja je u turskom zatvoru preživjela torturu koja uključuje sustavno batinjanje, elektrošokove i reflektore u oči. Kao da Dubrovnik i Sarajevo dijele više stoljeća nego kilometara, kao da je u Sarajevu najvažnije blisko prijateljstvo dviju zemalja i obilježavanje svih datuma osmanlijskih osvajanja po Bosni. No, nakon odluke dubrovačkih sudaca ta udaljenost možda i nije tako velika, jer suci su, čini se, zaboravili na ljudska prava i međunarodne konvencije koje su na snazi u Hrvatskoj. Naime, svi su se pravni stručnjaci upeli objašnjavati kako suci u Dubrovniku nisu pogriješili, kako su hrvatski propisi takvi da suci mogu samo ocjenjivati je li Turska ispunila formalne uvjete za izručenje, gotovo kao da su samo trebali vidjeti ima li zahtjev pečat i potpis. Na zgražanje nad sudskom odlukom u hrvatskoj javnosti oštro je reagirala Udruga hrvatskih sudaca, kojoj je na čelu Đuro Sessa, i stala u obranu sudaca. Udruga navodi kako iz spisa proizlazi da tursko pravosuđe tereti novinarku za terorizam, tvrde da je sudjelovala u šesteročlanoj grupi koja se oružano sukobila s policijom, da su jedan policajac i dva člana grupe pritom poginuli. “Samo potpuna i svestrana informacija može u javnosti stvoriti sliku o pravom stanju stvari, pogotovo kad se izvještava o radu sudova, što je i u ovom slučaju izostalo,” zaključak je Udruge sudaca. S druge strane, aktivisti za ljudska prava tvrde da Vicdan Özerdem nije bila terorist, nego je kao studentica surađivala u novinama i branila Kurde, te je uhićena kao aktivistica tijekom prosvjeda za prava Kurda. Ako suci u Dubrovniku i nisu morali ili mogli razlučivati koja je verzija točna, a i to je teško prihvatiti, ona po kojoj je turska novinarka samo aktivistica za prava Kurda ili ona turskih vlasti po kojoj je ona teroristica, nešto vrlo bitno u cijeloj priči im je – promaklo. A to su međunarodne konvencije o ljudskim pravima koje zabranjuju mučenje. U Europskoj konvenciji o ljudskim pravima stoji: “Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.” Nikoga se ne smije izručiti ako mu prijeti mučenje, a dokazi o kalvariji koju je novinarka prošla u višegodišnjem robijanju u Turskoj prilično su uvjerljivi. Uostalom, zbog brojnih posljedica za zdravlje novinarka je, nakon peticije koju je potpisalo 15 tamošnjih liječnika, puštena da se brani sa slobode i onda je pobjegla u Njemačku. Liječnici su tražili puštanje na slobodu jer je zatočenicima – bilo ih je još – život bio u opasnosti. Sve o tome što je novinarka, koja je u turskom zatvoru izgubila 35 kilograma, proživjela u kazamatu trojici dubrovačkih sudaca bilo je pripremljeno u spisu koji je za njih priredila istražna sutkinja. A ne samo međunarodne konvencije, ni hrvatski Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ne predviđa izručenje ako bi netko mogao biti izvrgnut političkom progonu. Sve u svemu, ipak suci nisu morali donijeti odluku kakvu su donijeli, zakoni ipak nisu tako slijepi ni u Hrvatskoj, jer i naš zakon ne dopušta izručenje politički progonjenih osoba. Ovako, čekala se još jednom riječ političara pa je novinarka puštena iz pritvora nakon što je premijer Milanović izjavio da neće biti izručena...