Dileme nema, MMF treba zvati

Treba li Hrvatskoj pomoć MMF-a ili ne? O tome se ne slažu visoki Vladini dužnosnici poput Slavka Linića i Branka Grčića, no pravo je pitanje što je alternativa. Milanovićeva će vlada tijekom iduće dvije godine biti prisiljena provesti niz vrlo teških i nepopularnih poteza kako bi zadovoljila kriterije proračunskog deficita koje će joj nametnuti Europska komisija. Uz ionako goleme potrebe za refinanciranjem dugova u tom periodu, pristup što jeftinijem kapitalu bit će conditio sine qua non održanja kakve-takve stabilnosti javnih financija. MMF takav jeftini kapital nudi po kamati od 2 do 3 posto, što je tri puta manje od kamate koju Hrvatska sada plaća. S

toga se ulazak u aranžman s MMF-om čini kao stvar rudimentarne logike, osobito u kontekstu činjenice da će reforme koje bi MMF tražio Hrvatska uz nešto mekši diktat EU ionako morati implementirati. Problem s MMF-om, dakle, nije meritorni, već percepcijski. Hrvatski političari s obje strane političkog spektra godinama su taj troslovni akronim koristili kao babarogu za plašenje domaće javnosti do te mjere da ulazak u bilo kakav aranžman s Fondom danas u javnosti nosi imidž konačnog političkog poraza. A takvu kapitulaciju ni SDP-ova, kao ni HDZ-ova vlada prije nje, nije spremna potpisati.

Stara je poslovica kako pobjeda ima tisuću očeva, dok je poraz siroče, no inzistirati na dvostruko skupljem zaduživanju u trenutku dok se zbog smanjenja tog istog duga otuđuje strateška nacionalna infrastruktura – poput autocesta – ipak je poprilična politička bezobraština.