Dinamo, opijum za narod

Poslije iznenađujućeg Dinamova poraza u Zadru, Dinamov je vlasnik, osebujni Zdravko Mamić, svojom ljutnjom i poznatom galamom, vjerojatno i ne htijući, dotaknuo možda i najveći i najbolniji problem našega društva. Ljutit i ogorčen nakon poraza svojih favoriziranih i enormno plaćenih štićenika, Mamić im je zamjerio ne samo poraz nego i bahatost, oholost i socijalnu neosjetljivost. Jer dok oni zarađuju milijune, u Hrvatskoj ima na tisuće ljudi koji rade, a ne primaju plaće. Tako je Mamić ružeći svoje umišljene zvjezdice govorio ne samo o svome klubu nego posredno i o cijeloj Hrvatskoj, o mrgodnoj i gorkoj suprotnosti: bogati – siromašni.

Da Dinamo nije ono što bi htio Mamić i klupski navijači u Zadru se pokazalo na najgluplji način. Tko je to htio vidjeti, mogao se i prije osvjedočiti da je jaki Dinamo samo privid, da je ulazak takvoga Dinama u Ligu prvaka njegov maksimum. U igri protiv velikoga Reala od Dinamove se igračke manjkavosti čak i više vidjela Dinamova psihološka inferiornost, osjećaj manje vrijednosti, manjak vjere da igrajući protiv Reala plavi uopće nešto mogu. U Lyonu, pak, u susretu s klubom koji je ove godine igrački slabiji barem za dvije klase nego prije, Dinamo je opet pokazao svoju staru nemoć, iste "falinge" koje je imao i prije ulaska u Ligu prvaka.

Možda je Mamićeva galama na igrače samo pokušaj psihološkog poticaja i "nabrijavanja" njihove motivacije prije zagrebačke utakmice s Ajaxom. Možda je i njegova usporedba Dinamovih bogataša i hrvatskih siromaha tek socijalna demagogija, no turobna je i ozlojeđujuća realnost da osrednji i drugorazredni nogometaši mjesečno dobivaju tisuće eura, a mnogi koji ih dolaze gledati – ni mjesečne plaće! I u nogometu i u društvu dogodila se potpuna inverzija, vrijednosni i socijalni preokret. Nekada su nogomet igrali mahom sinovi siromašnih, a danas ga igraju bogati, dok ih gledaju sinovi siromašnih. Mamić viče da je samo za šest početnih utakmica svojim zadarskim diletantima iskeširao četiri milijuna eura! Tko mu je kriv? Ako je toliko socijalno osjetljiv, što nešto nije dao radnicama Kamenskog, opljačkanim zaposlenicima Đakovštine?

Za što Mamić daje svoje milijune njegova je stvar. Ali činjenica je da on u Dinamu danas nema nijednog igrača europske vrijednosti – a plaća ih europski! Zašto, njegov je problem. Apsurdno je, ipak, da u zemlji u kojoj je sve više siromašnih neki zarađuju kao da u njoj ne žive. Dinamo je egzemplar upravo takvoga apsurda, koji mnoge iritira. Osobito pogođene krizom i siromaštvom. Zdravko Mamić je već godinama plaćao i samu iluziju da će Dinamo dospjeti u Europu. I svake godine, do ove, uvijek se događalo isto: sve je bilo njegova i navijačka tlapnja. Dinamo je u Europi bio poznatiji po igračima koji su u njemu igrali i koje je u Europu prodao, nego po rezultatima koje je u Europi postizao. Utakmica s Ajaxom pokazat će je li i danas Dinamo samo velika iluzija.

U Hrvatskoj Dinamo i nema pravoga suparnika. Ni u nogometnom nadmetanju ni u novčarskom stanju. Njegova se objektivna nogometna vrijednost vidjela tek ove godine kada se uspio probiti u Europu. Na Mamićevu i navijačku žalost, ta vrijednost i nije osobita. Dinamo je bogat, a Hrvatska siromašna. Ali upravo takva Hrvatska za nj možda i najžešće navija. Navijajući, barem nakratko zaboravi svoje socijalno stanje. Utakmica s Ajaxom i eventualna pobjeda nad njim mogla bi produljiti tu omamljujuću narkozu i pojačati staru iluziju da je Dinamo sposoban biti uspješan i u Europi. Ajax će biti prvi takav test. Siromašni će dio Hrvata sigurno u tome nastojanju Dinamo (doći) podržati, usprkos gorčini koju osjećaju kada čuju i pročitaju koliki novac njihovi maksimirski ljubimci primaju. Taj će osjećaj biti još mučniji ne uspiju li plavi u susretu s Ajaxom.