Dioki u stečaju, a gdje je 40-ak milijuna kuna poreznih obveznika

- Banke nas nisu prevarile, pazite što potpisujete - u svom već poznatom prosvjetiteljskom stilu građanima koji imaju kredite u švicarskim francima poručio je prije nekoliko dana premijer Zoran Milanović.

Savjet je neosporno koristan, pa i poučan, no prije nego zato što je našao javnosti docirati o važnosti individualne odgovornosti, predsjednik Vlade mogao se pobrinuti da to isto zrno mudrosti prvo pozoblju članovi njegova vlastitog kabineta.

Dobar trenutak za oprez prije potpisivanja, pokazat će se danas, bila je sjednica Vlade 1. kolovoza prošle godine kad su Milanović i njegovi suradnici donijeli odluku o davanju državnog jamstva na iznos od pet milijuna eura namijenjenih isplati zaostalih plaća radnika krčke petrokemijske industrije Dina, dijela posrnulog Dioki holdinga kontroverznog poduzetnika Roberta Ježića.

To je jamstvo bilo dio šireg sporazuma koji je Vlada sklopila s poprilično kontroverznom turskom tvrtkom Çalişkan, koja je trebala preuzeti Dinu, a u kojem se, među ostalim, država obvezala i da će otkupiti Dinino zemljište namijenjeno gradnji LNG terminala za minimalno 29,5 milijuna eura. Već tada su mnogi komentatori, uključujući autora ovog teksta, upozoravali kako je intervencija državnim jamstvom u aranžmanu preuzimanja između dviju privatnih kompanija opasan presedan.

Također, da se obvezom kupnjom zemljišta u Omišlju država obvezala na uvjet koji neće moći ispuniti pokaže li se da je službena procjena vrijednosti zemljišta manja od obećane cijene.

Ipak, Vlada se na ta upozorenja oglušila, a ništa po krajnje upitnom modelu dodjele državnih potpora nije imala za reći niti, inače po tom pitanju vrlo agilna, domaća antimonopolska agencija.

Ipak, nekoliko mjeseci kasnije, upravo takav scenarije se obistinio. HEP-ova procjena vrijednosti Dinina zemljišta bila je znatno niža od dogovorene cijene, pa kompanija nije imala osnovu temeljem koje bi ponudila 29,5 milijuna, jer bi onaj tko bi potpisao takvu ponudu faktički počinio kazneno djelo.

Nezadovoljni tom činjenicom Turci su otkazali ugovor, povukli se iz kompanije, te naplatili državno jamstvo. Zapjenjeni ministar financija Slavko Linić, glavni arhitekt cijelog posla, preko medija je Turcima prijetio tužbom i zaklinjao se u povrat novca. Tužbu je trebao podnijeti DORH, no koliko je dosad daleko u tome odmaknuo nepoznato je. Cijela tužna priča završila je prije nekoliko dana kad je Dioki završio u stečaju, istom onom mjestu gdje je trebao biti još prije godinu i pol dana, da država nije u jalovi pokušaj njegova spašavanja ulupala 40-ak milijuna kuna novca poreznih obveznika.

Dakako, novac službeno nije izgubljen dok se to ne utvrdi pravomoćnom presudom, no postoji realna šansa da se upravo to dogodi. Hoće li oni koji su donijeli odluku o davanju državnog jamstva Diokiju u tom slučaju snositi odgovornost? I kakvu odgovornost?

Jedna od prvih mjera koju je nakon dolaska na vlast u svojoj proklamiranoj politici uvođenja društvene pravde uvela Kukuriku vlada bilo je donošenje zakonskih promjena kojima je uvedena mogućnost da menadžeri vlastitom imovinom odgovaraju za poslovne propuste poduzeća koje vode. Ideja da čelni ljudi neke tvrtke, primjerice, plate porezni dug nastao utajom dok su oni vodili tvrtku u biti je ispravna, no zašto se onda on ne bi primjenjivao i za donositelje političkih odluka. Barem kad donesu pravno upitne odluke koje završe gubitkom javnog novca? Ipak, političari za donošenje političkih odluka mogu snositi samo političku odgovornost. Kako ta nakaradna logika izgleda u praksi, vidi se i na slučaju Diokija, u kojem je pravno i ekonomski sumnjiva odluka legalizirana odlukom kolektivnog tijela – Vlade. Državnih 40-ak milijuna kuna tako je isparilo, krivci za to snosit će političku odgovornost, a i to tek kad završi višegodišnji sudski spor. Umjesto da, u skladu sa savjetom premijera, paze što potpisuju, građanima bi očito bilo bolje da paze što zaokružuju – na izborima.