Na Zrinjevcu prijete ostavkama ako Jovan Vejnović, hrvatski veleposlanik u Libiji, ne bude smijenjen nakon što je u javnost izašlo da je kupovao alkohol za potrebe hrvatskih radnika u Libiji. Navodno su i ministrica vanjskih poslova iz sjene, inače državna tajnica MVPEI-a Bianca Matković, i oficijelni ministar Jandroković spremni otići ako ne dobiju ovu bitku protiv Mesića.
Na Pantovčaku Mesićevi ljudi ne spominju svoje ostavke, ali može se čuti da će Mesić i dalje inzistirati na tome da Državna revizija uđe u sva veleposlanstva, da mu ne pada na pamet odustati od revizije tzv. sedme uprave koja, kako kaže, služi za špijuniranje nekih veleposlanika, da još uvijek ne vidi razloga za smjenu Vejnovića jer ima puno sočnijih izvještaja koji bi se mogli objaviti te da i dalje želi znati čija je sve rodbina radila za lobističke tvrtke u koje je otišlo više milijuna kuna.
Prepotentna poruka koju je Sanader nedavno poslao Mesiću, preko glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova, da Hrvatska ima važnijih vanjskopolitičkih prioriteta od Državne revizije u veleposlanstvima, trebala je, očito, biti i uvredljiva. Iza nje se nazire konstatacija da se, eto, vlada i ministar vanjskih poslova polomiše oko ulaska Hrvatske u EU i NATO, dok dokoni Mesić u svojoj zadnjoj godini mandata čačka po nekim kuloarskim pričama i blamira se nevažnim pitanjima koja mu serviraju tko zna kakvi izvori.
Ono, međutim, što je za javnost važno ostaje i dalje neizrečeno. Ni jedna ni druga strana ne žele javno reći kakvo je doista stanje u hrvatskoj diplomaciji. A ono je, sudeći prema pritužbama samih zaposlenika, loše. Nepotizam, klijentelizam, napredovanje po prijateljskim i društvenim vezama, strah od neargumentiranog premještaja na lošije radno mjesto samo je dio dijagnoze koju je postavio sindikat djelatnika u MVPEI-u. A tko je god imao priliku posjetiti više hrvatskih ambasada mogao je u nekima od njih vidjeti na djelu posljedice takve kadrovske politike.
Od paranoičnih veleposlanika koji se skrivaju od svojih djelatnika u strahu od uhođenja, preko prestrašenih djelatnika ambasada koje njihovi šefovi koriste kao poslugu do potpune neorganiziranosti za posjeta državnog vrha. Ima veleposlanika koji za cijelo vrijeme službovanja, čak i u više mandata, ne pošalju nijednu bilješku, ima ih koji pišu bilješke, ali kakve su bolje da ih ne pišu, a neki od njih otvoreno govore da strahuju jedino od promjene vlasti u Hrvatskoj.
A da se o tzv. gospodarskoj diplomaciji i ne govori. Istina, teško je u državi koja ima gospodarstvo čiji interesi uglavnom ovise o stranim vlasnicima poduzeća i inertnim državnim poduzećima, koja se drže samo državnog proračuna, raditi bogzna kakve planove, ali čak i ono što su pojedinci voljni napraviti najčešće nailazi na otpor i nerazumijevanje.
No, svaka država ima diplomaciju kakvu zaslužuje. Njezina je (ne)kvaliteta posljedica svih dosadašnjih predsjednika, premijera, ministara vanjskih poslova i saborskih odbora za vanjsku politiku. Oni su njihovo lice te afere koje danas izlaze posljedica su svih godina u kojima se nitko nije ozbiljno bavio kvalitetom diplomacije, a svi su je koristili da bi spremili i uhljebili neke svoje kadrove. Mesićeve istupe stoga ne treba gledati kao njegov kapric iako je činjenica da je imao dovoljno vremena da prije pokrene procese i prozove krivce ako ih zna.
Njegove uvijene naznake nisu od neke koristi ako ne želi dokraja i bez straha raščistiti situaciju. Kao što ni smjena Vejnovića ne smije biti kapric MVPEI-a, kojim će se dati Mesiću do znanja tko je jači. Jer, da je diplomacija bila bolja, možda bi i hrvatski prioriteti danas bili drugačiji. Ali isto vrijedi i za ukupnu politiku.