Diplomacija na margini

Vanjska politika za birače je nešto poput zubara - o tome se ne razmišlja ako zub baš ne boli i ako nismo prisiljeni na hitne, vrlo bolne i neugodne intervencije. Dakle, samo krajnja nevolja može natjerati neku naciju da se u predizborno vrijeme intenzivno bavi vanjskom politikom, odnosno da se ona pretvori u adut pomoću kojeg se dobivaju izbori.

Autor spomenute usporedbe je jedan američki kongresnik koji je želio predočiti koliko su u njegovoj zemlji ljudi zainteresirani za one dijelove predizbornih programa koji se bave ovim temama. Iako se procjenjivalo da bi prije tri godine, kada se Obama natjecao za predsjednika, zbog ratova u Iraku i Afganistanu, vanjska politika mogla igrati važnu ulogu, to nije bilo tako, a jedina tema koja je u tom smislu zanimala birače bila je da se momci vrate kući i da ne ginu bez veze u tamo nekoj zemlji za koju i ne znaju gdje se točno nalazi. Dodajmo tome da se bivši predsjednik Bush u predizbornoj kampanji 2000. hvalio time da do 50. godine nije imao putovnicu i da ju je izvadio samo zato što su ga kao guvernera Teksasa pozvali u goste u susjedni Meksiko. Četiri godine kasnije, kada je svijetu već bilo dosta Busha, njegova rata protiv terorizma i unilateralne vanjske politike, Europljani su u velikim postocima upravo zbog autistične vanjske politike, prednost davali Bushovu protivniku Kerryju. Kada je jedan američki novinar s time suočio neke svoje sugrađane, oni su odgovorili da ti Europljani, nasreću, ne biraju predsjednika SAD-a.

Po europskim zemljama do izbijanja krize prije tri godine vanjska politika bila je uvijek umjereno važna predizborna tema o kojoj se pričalo i koja je imala utjecaj na određene skupine birača, prvenstveno one s višim obrazovanjem. No kako je kriza uzela maha tako je i vanjska politika u dobrom dijelu europskih zemalja gubila na važnosti. Suočeni s problemom golog opstanka, nezaposlenosti, gospodarstva u kolapsu i sličnih tema, i Europljani postaju sve manje zainteresirani za vanjsku politiku, a u svjetlu svega onoga što se događa u Grčkoj, Italiji i još nekim zemljama, vjerojatno ćemo vrlo brzo biti svjedoci izbora na kojima će birači biti još manje zainteresirani za te teme. I sami političari su shvatili da su ljudi u nevolji koncentrirani sami na sebe i svoje probleme i ne zanima ih što se događa tamo negdje ili kakve odnose ima njihova vlada s nekim drugim zemljama, pa su tome i prilagodili svoju predizbornu retoriku. Uprkos globalizaciji, europskim integracijama i svim sličnim procesima, prosječnom biraču još je uvijek najvažnije ima li posla, zdravstveno osiguranje, obrazovanje za djecu, socijalnu pomoć, plaća li previše poreza...

Kada za dva dana u Hrvatskoj počne predizborna kampanja, ni prosječan hrvatski birač neće biti pretjerano zainteresiran za vanjsku politiku. Možda ni predizborne teme vezane za ulazak u EU također neće biti ono što će kod većine birača igrati ulogu u donošenju odluke o tome za koga će glasovati. Tim više što je u posljednjih osam godina nešto što bi se trebalo zvati hrvatska vanjska politika zapravo svedeno na europske integracije i odnose u regiji, a ostatak je potpuno bačen u zapećak iako bi njegovanje nekih drugih međunarodnih veza Hrvatskoj i te kako moglo donijeti koristi, prvenstveno gospodarske. Uza sve to, Ivo Sanader je svojim prevelikim egom potpuno zatukao važnost i ugled pozicije ministra vanjskih poslova, pa je institucija na zagrebačkom Zrinjevcu postala nekakav birokratski servis iz kojega nije izlazilo previše inicijativa i kreativnosti. Bljedunjavi ministar Jandroković idealno je poslužio za marginaliziranje hrvatske diplomacije.

Uoči izbora moramo znati da smo premala zemlja da bismo ostali usredotočeni samo ne regiju ili EU. Stoga zaista treba vidjeti tko će ponuditi neku širu i temeljitiju verziju vanjske politike, nešto što će nas nagnati da proširimo vidike i izađemo iz okova vlastita nacionalnog narcizma.