Kažu u Srbiji da je netom obrijani i izručeni Karadžić imao ugovor s arhitektom Daytona, posebnim izaslanikom SAD-a Richardom Holbrookeom. Da neće, makne li se iz politike (lipanj 1996.), završiti u Haagu. To je nekoliko godina stara teza, a o njoj je, u jednom od svojih stadija ljutitosti u intervjuu Francuzima govorila prije otprilike dvije godine i bivša glavna tužiteljica Carla del Ponte.
Sad, nekakvih je dogovora s Karadžićem očito bilo, nije bilo dovoljno to što su ga štitile srbijanske obavještajne službe jer poznato je da su ga nekoliko puta locirali jedni, a drugi pak na vrijeme obavještavali da se makne.
Tada je Karadžić još bio u BiH. Neki, pak, ne vjeruju da je to bila Holbrookeova razina jer on je pregovarao samo s glavnim igračima (Tuđman, Milošević), a Karadžić, primjerice, nije smio niti primirisati dogovoru u Daytonu. Amerikanci su imali satelitske snimke pa su odmah znali što su Karadžićevi vojnici napravili u Srebrenici, a takav tip nije mogao dobiti poziv da dođe u Ameriku.
Ako je međunarodna zajednica, pola godine nakon uspostave Daytonskog mira imala interesa ukloniti Karadžića s političke scene u netom rođenoj Republici Srpskoj, može biti da mu je netko i ponudio takav ugovor. Neki analitičari, pak, drže da bi onoga tko je napravio takav ugovor prije trebalo tražiti s ove strane Atlantika, među Britancima, ne među Amerikancima.
Uglavnom, ako je i postignut, taj ugovor s vragom je, očito, imao ograničeni rok trajanja. Nije poštovan jer, ako su i "sadili tikve s đavlom", bilo je to jednokratno. No, mogla bi to biti i još jedna bajka koja se sada, u nizu, vezuje uz Karadžića iliti Dabića. Kraj rata u BiH nije bio rezultat mirovnih pregovora. O tome, pak, postoje već višestruko objavljena svjedočanstva.
Od audiozapisnika iz Ureda hrvatskog predsjednika Tuđmana do Holbrookeovih knjiga i intervjua. Holbrooke je, inač, demantirao sklapanje ugovora s Karadžićem. Istina je da je do kraja rata došlo kada su hrvatske oružane snage, predvođene generalom Gotovinom, uz potporu snaga Armije BiH, stigle do HE Bočac, dvadesetak kilometara od Banje Luke. Holbrooke je tada bio u Beogradu i Miloševića uvjeravao da srpske snage neće moći zaustaviti Gotovinine.
Milošević nije vjerovao jer mu se to njegovi generali nisu usudili kazati. Tada je Holbrooke pred Miloševićem zvao Gojka Šuška i dao dogovoreni signal. Šušak je odmah javio Gotovini i sklopka na hidrocentrali je spuštena. Banja Luka je ostala u mraku. Milošević je provjerio kod svojih i pristao na Dayton. Dvadeset minuta kasnije Gotovina je uključio struju.
Godinama poslije i Holbrooke i drugi Amerikanci dvoje jesu li postupili tada dovoljno mudro. Žale što su zaustavili napredovanje hrvatskih snaga. Imali su procjenu da će, uđu li Hrvati i Bošnjaci u Banju Luku, to istjerati novih 200.000 Srba prema Srbiji, što je moglo srušiti Miloševića. A on im je trebao biti čvrst partner pregovarač u Daytonu. CIA-ina je procjena bila da bi nastavkom rata Republika Srpska bila svedena na podnošljivih 27 posto teritorija, uglavnom na istoku BiH, duž granice sa Srbijom. Ostatak bi činila Bošnjačko-hrvatska federacija.
No, tako nije bilo, a da apsurd bude veći, generalu Gotovini se sada sudi, a vojskovođi čije je klanje u Bihaću spriječio, Mladiću, još ne. Suđenje Karadžiću moglo bi biti neugodno za mnoge koji su "sadili tikve" s njime. Primjerice, za one koji su pola godine prije Srebrenice imali obavještajne analize koje su najavljivale što će Karadžićevi napraviti u Srebrenici. Vrlo točne analize!