U mnoštvu razloga zbog kojih je Dražen Budiša postao bivšim političarem, možda je i neko njegovo zaziranje od novina, odnosno od novinara. Dok je bio političarem Budiša je spram pojavljivanja u novinama pokazivao određenu rezerviranost.
Sada, kada je postao penzionerom, taj je otklon i priznao. Tim priznanjem u nedjeljnom razgovoru za naš list, Budiša je možda naznačio ne samo jedan od uzroka svoga ispadanja iz politike, nego ujedno i razloge bezrazložne dugovječnosti nekih svojih donedavnih kolega u politici. Došavši u višestranačku politiku kao politički netko, Budiša je u njoj ostao puno kraće nego mnogi koji su u tu istu politiku ušli kao politički nitko.
Za razliku od Budiše, početno nepoznati nisu se toliko bavili politikom koliko vlastitim (ne)političkim marketingom, osjetivši da je baš on preduvjetom njihove političke dugovječnosti. „Tržištu ličnosti“ manje su nudili ozbiljne teme i tzv. čistu politiku, a puno više političke bizarnosti, razne koještarije, a posebno vlastitu privatnost. Mediji su im u tome marketingu postali partneri.
Do prvih slobodnih izbora politika je bila strašno ozbiljna. Privatni život političara bio je uglavnom pod nevidljivom partijskom cenzurom. Privatni život političara bio je jedino temom nekog trača. Javno prikazivanje privatnosti bio je Titov privilegij, pa ga se slikalo kako zadovoljan bere mandarine, veselog kako se igra sa svojim pudlicama, ili kako zaneseno tokari na svome glasovitom „drebanku“.
Bilo je i u to vrijeme novinara koji su drugovali s nekim važnim političarima, pa i novinara bliskih s njima, koji su i kući dolazili političarima. No, najveći je dio novinara vidio gdje političari stanuju ako bi kojim čudom bili pozvani da novinski razgovor umjesto u političarevom kabinetu obave u političarevu stanu. Jedino što bi se eventualno uz političarev ozbiljni portret na novinskoj slici vidjelo bio bi neki komad namještaja u pozadini.
Političari su u socijalizmu uvijek morali ostavljati dojam da su ozbiljni, kao da su vječno zauzeti brigom za „radni narod“. Kada je osebujni Mio Vesović s dozom sebi svojstvene ironije u napoleonskoj pozi uslikao Milutina Baltića, tada najmoćnijeg političara Hrvatske, bila je to ne samo njegova osobno lucidna politička diverzija, nego ujedno i mala novinska revolucija. Tom su slikom političari definitivno prestali sloviti kao nedodirljivi ateistički sveci, ali ni nakon nje još nisu otvorena vrata političarske privatnosti.
S nastankom višestranačja i sa sve vidljivijim nestankom ozbiljnog novinarstva privatni život političara postaje medijski važan. Sigurno je takav preokret spram političarske privatnosti uzrokovan i njezinim desetljetnim medijskim zaobilaženjem u socijalizmu. Ali sigurno i „novom osjećajnošću“, tj. promijenjenom „interesu publike“.
U socijalizmu si mogao biti univerzalni neznalica, ali ako si s nekoliko fraza naizust znao partijsku mantru, mogao si biti bezbrižan. Nakon demokratskih izbora mogao si biti jednaki politički budalaš, ali ako si se znao „uvaliti“ medijima mogao si se također mirno ljuljuškati. Za mnoge je političare postalo čak i važnije biti viđen budalasto razdragan na nekom snobovski viđenijem mjestu nego biti viđen da nešto pametno zbori u Saboru.
Oni koji to nisu mogli prihvatiti, uglavnom su iz politike nestali, a ona se mahom suzila na tri-četiri politička pračovjeka, nekolicinu serioznih i kompetentnih i sve širi krug osebujne djece hrvatske (medijske) demokracije.