Slastičar je u vječnoj potrazi za kolačem kojemu kupac neće moći odoljeti, nakladnik u stalnom nastojanju da pronađe knjigu koju će, kad izađe, kao vjeran pas pratiti glas da je valja pročitati.
Tako sam i sam u svojoj maloj izdavačkoj kući, kiselog pogleda na krcata skladišta nesuđenih bestselera s mojim uredničkim potpisom, došao na ideju da se do publike pokušamo probiti sa srpskim komediografom Branislavom Nušićem.
Zamislio sam biblioteku Nušićevih izabranih djela na dvama jezicima: na srpskome izvorniku i u prijevodu na hrvatski, s tim što bi hrvatska verzija Nušićevih komada bila i prijevod i prilagodba hrvatskoj sredini.
Tko želi original, imao bi original; kome je do novog Nušića, imao bi novog Nušića, na način na koji u hrvatskom jeziku ima i mnoge druge svjetske dramske klasike.
Bilo je to prije tri-četiri godine, no od projekta još nema ništa i sumnjam da će išta i biti (da u njega vjerujem, ne bih o njemu govorio). Odustali smo i vjerojatno pogriješili, posebice ako se uzme u obzir ovogodišnji cirkus s Nušićevim povratkom na hrvatske pozornice.
Da smo na vrijeme tiskali izvornog srpskog i novog hrvatskog Nušića, možda se mogao izbjeći poneki od bizarnih nesporazuma kojima smo svjedočili. Ali, tko zna, možda bi se gužva samo povećala (što, u principu, ne bi bilo loše, jer gužva prodaje knjige).
Nušić je majstor u ismijavnju ljudskih naravi, ali teško da je dorastao likovima koji ga se dohvatiše ljetos na Brijunima i jesenas u zagrebačkom Kerempuhu. Ne mislim na glumce, pa ni redatelje koji su uprizorili njegove komade “Pokojnik” i “Gospođa ministarka”, nego na mudrace koji su Nušića preveli tako neznalački da su ga unakazili.
Malo je jezičnih tema o kojima se u Hrvatskoj može normalno javno razgovarati, no jedna od njih - prevođenje sa srpskog na hrvatski jezik - obvezno izaziva histerične reakcije. Iako se s tih jezika, s jednog na drugi, naveliko prevodilo još u Jugoslaviji, dakle, u doba vladajuće doktrine o hrvatskosrpskom kao jednom jeziku, premda se, naravno, masovno prevodi i danas, svaka javna rasprava o potrebi utvrđivanja pravila na tom području, primjerice u prevođenju filmova i, uopće, titlovanju nerazumljivih izričaja, izaziva lavinu najtežih optužbi.
Tko god zine da o tome što kaže, dobiva etiketu šovinista ili ga se bez pardona proglašava ustašom i Hitlerovim sljedbenikom. Djelitelja strašnih etiketa je mnogo, ali prednjače gospođa S. K. i gospodin M. J.
Dobro, neka ih! U slobodnoj zemlji građani imaju pravo i na vlastite ludosti. Ali što mislite tko se drznuo prevesti Nušića sa srpskog na hrvatski?
Da, da, baš oni, gospođa S. K. i gospodin M. J.! Da je moja izdavačka kuća uspjela realizirati projekt novog Nušića u Hrvatskoj, ja bih zacijelo visio na nekoj banderi.
Rečena gospođa i rečeni gospodin šepure se u punome medijskom ornatu, k tome nas i vukući za nos tumačenjem da su oni prevodili iz “protesta protiv jezičnog šovinizma” i da “nije riječ o prijevodu, već o jezičnoj adaptaciji”. Takvima nije dorastao ni Nušićev komedigrafski genij.
Je li to na slici onaj kojeg Bandinjo šopa sa žitom?