Postoji mnogo načina da se neka vijest, možda sasvim obična i sama po sebi ničim osobita, učini zanimljivijom, apsurdnijom i neobičnijom. Jednom je dovoljno istaknuti neku dodatnu pojedinost, drugi se put može to učiniti približavanjem konteksta, treći put... Da ne duljim, evo primjera. Svi su mediji ovih dana, nimalo slučajno, baš uoči prvoga velikoga radnoga ponedjeljka poslije godišnjih odmora, prenijeli riječi pape Benedikta XVI. koji je, citirajući sv. Bernarda iz 16. stoljeća, izjavio da previše rada šteti. Sveti nas je Otac upozorio da moramo biti svjesni opasnosti teškoga rada neovisno o primanjima jer posao razara srce, dovodi do patnje duha i gubitka inteligencije.
Izjava kao izjava, sasvim stoji, nema u njoj ništa problematično, ni posebno za spominjanje na ovom mjestu. Odnosno, ne bi bilo da HTV-ova obrada slučaja nije imala dodatak. Primijetili ste možda već da HTV voli u svojim izvještajima napominjati s kojeg se mjesta Papa obraća pa je tako ova vijest glasila:
- Papa Benedikt iz svoje je LJETNE rezidencije poručio... E sad već cijela misao može poprimiti sasvim drukčiji smisao, neki je mogu shvatiti i kao laganu provokaciju. Koliko je ljudi sretno što je u ovaj ili neki drugi ponedjeljak počelo raditi, koliko ih je pobjeglo s godišnjeg jer tko će više podnositi to društveno krajnje nekorisno plandovanje i izležavanje... Zato iz svojih unajmljenih ili kreditom do 25 godina opterećenih stanova odgovaramo: “Znamo da mnogo rada šteti, ali tko nas pita!
Da imamo ljetne rezidencije za koje nismo morali izdvojiti ni kunu, i mi bismo se više brinuli o svom duhu i inteligenciji, a manje o egzistenciji.” Ne mislim da je HTV tako htio zauzeti ironičan stav prema Papi i njegovoj poruci, niti je to, Bože oprosti, moja nakana. Tek slučajno izabran primjer kako jedan naoko beznačajni detalj može sasvim promijeniti sliku pojedinoga događaja da bih ispričao nešto drugo.
U najavi Dnevnika među drugim bombastičnim naslovima (“Bedrenica u Bobovcu”, “Prekid primirja u Libanonu”) stajalo je samo kratko: Riki roni! Naslov dostojan rubrike anagrami u nekom od izdanja enigmatike bio je dovoljno jak poziv za odgonetanje što se iza njega krije. Ali prije nego ste uspjeli okrenuti broj Laze Goluže, otkrilo se da iza tajanstvene najave ne stoji ništa više od priloga o psu Rikiju koji može izroniti vrećicu iz mora kojim se, u doba uobičajene sezonske suše atraktivnih tema, popunjavalo mjesto u Dnevniku.
Premda se taj urednički potez kosi sa stajalištima HTV-ovih teškaša poput Obrada Kosovca, koji s prezirom komentiraju sklonost RTL TV-a da u glavnim informativnim emisijama objavljuju kako se bik simentalac izdvojio na nekoj seoskoj olimpijadi, još bi ovo s Rikijem prošlo da nije bilo originalnoga novinarskoga začina. Suprotno navici da rijetke pojave ili događaje komentiraju najstariji stanovnici u sredinama u kojima su se one dogodile (znate ono kad neki osamdesetogodišnjak kaže da ni on ne pamti da je takvo vrijeme pogodilo Murter), autorica priloga našla je pouzdanoga svjedoka neobičnosti u dječaku koji je mogao imati - osam godina.
- Ja tako nešto još nikada nisam vidio u životu - kazao je simpatični malac koji pouzdano nije vidio još ništa od onoga što ovaj svijet nudi. Ali, u svijetu u kojem još malo što može iznenaditi, sustav sagledavanja događaja kroz prizmu djece od tri do osam godina (otkad progovore dok ne postanu kontaminirani svijetom odraslih) dao bi značajne pomake u obliku podizanja razine začudnosti, intrigantnosti i eksluzivnosti dnevničkih vijesti. Kako to da se čovjek bacio sa zgrade, a namjerno nije uzeo padobran, da stariji ljudi poput djece gađaju kamenjem kuće drugih odraslih ljudi, da liječnik uzima novac da bi nekoga operirao...
Možda bi s takvim pristupom dio objektivnih senzacija prošao bez odjeka, jer što bi djeci urednicima bilo čudno da im novinar donese na stol prilog u kojem medo bere jagode ili u kojem Teletubbiesi osobno posjete planet Zemlju i kažu nam bok. Ali koja je, budimo razumni, šansa da se takvo što stvarno dogodi?
Nakon ne znam koliko vremena vidjeli smo zahvaljujući RTL TV-u briljantnog Scorseseova “Taksista” i mogli proživjeti katarzu. Koliko vam je puta došlo da određene probleme rješavate kao Travis Bickle? Uzmete pušku i - od jednog do drugog, paf. Ali, kako sasvim sigurno ti prizori ne bi za vašu karijeru imali isti učinak kao što su imali za karijeru Roberta de Nira, ako vam ikad misli pomute um, radije stanite pred ogledalo, zauzmite njegovu pozu i porazgovarajte sa sobom: “Meni govoriš? Meni govoriš? Da budalo, tebi. Rad ti je razorio srce, doveo do patnje duha i gubitka inteligencije. Legni i odmori se malo.”