Doba drvenog željeza

Unatoč mrgođenju i gunđanju mnogih i na sam spomen “velike koalicije”, priče o njezinoj mogućnosti ne prestaju. Dapače, šire se. Ni nakon što su se na nešto takvo namrštili i šef SDP-a i HDZ-a priče nisu nestale. A sigurno i neće. Barem ne dok izbori ne završe i dok se ne vidi jesu li doista HDZ i SDP tako izjednačeni kako to sugeriraju predizborne ankete o biračkim političkim simpatijama.

Pokaže li se da to nije istina, priče o “velikoj koaliciji” poslije izbora postat će politički chick lit i prestati. Predsjednik Mesić će se potom od daljnjih priča vjerojatno distancirati kondicionalom, reći da je o “velikoj koaliciji” govorio ako SDP i HDZ i nakon izbora budu tako izjednačeni kako su sugerirale ankete. Budu li najjače stranke doista jednake, priče o njihovoj koaliciji mogle bi postati osebujnim “prilogom razvoju demokracije”.

Po onome što je dosad kazao zbog čega je postao zagovornikom neočekivane i neobične koalicije, predsjedniku je najuvjerljivije objašnjenje koje potječe iz lagode. Jer budu li SDP i HDZ “tu negdje”, onda je najlagodnije sugerirati im da podijele mandat i odgovornost. A sigurno ne ruši ni ustaljeni dojam o predsjednikovoj principijelnosti. Bilo bi u neskladu s tim dojmom da predsjednik mandat ponudi jednima. Puk je vazda željan pravednosti i principa.

A možda predsjednik, usto, ima i neke druge razloge da mandat u nekoj šahovskoj pat-poziciji ponudi i HDZ-u i SDP-u? Predsjednikovi se razlozi za “neprincipijelnu koaliciju” mogu razumjeti glede njegova političkog pragmatizma i želje za podržavanjem dojma o političkoj nepristranosti. Može se razumjeti i biskupa Milu Bogovića glede njegove želje za nekom novom “nacionalnom pomirbom”.

Politički je legitimno i jedno i drugo, no što ćemo poslije SDP-ova i HDZ-ova eventualnog “ujedinjenja” i još jedne pomirbe – s demokracijom? Ako se svi opet “nacionalno pomirimo” i združimo prema principu “mili moji, svi smo svoji”, onda nam demokracije više i ne treba. Jer nakon što demokratski dokine samu sebe može odumrijeti, a mi nastaviti živjeti u nacionalnoj političkoj idili ili u apolitičnom hrvatskom raju.


Postanu li HDZ i SDP “sestrinske stranke”, onda nam višestranačja i demokracije nije niti trebalo. Ako se to “sestrinstvo” dogodi iz pragmatičnih ili romatičarskih razloga, onda smo mi zaista demokratski nezrelo društvo. Onda nam prvi slobodni izbori nisu niti trebali. Zagovarati savez koji ne samo da je politički neprirodan nego je i demokratski štetan ne može se opravdati ni trenutačnim “anketnim rezultatima” ni željom nove “nacionalne pomirbe”.

Osim toga, naši su se birači dosad pokazali prilično politički ćudljivima, a prijeizborne ankete prilično varavima. Nacionalna pomirba, pak, nije se zapravo nikoga niti ticala, doli onih kojima je služila. To što si je ta parola utvarala da je postigla, puk bi učinio i da je nije bilo. Pa nije naputak o “nacionalnoj pomirbi” dramatično sklonio puk da se odluči za Hrvatsku niti da se slobodnom voljom stvorenu Hrvatsku brani! Uostalom, da je ta “nacionalna pomirba” ostvarila samu sebe, odnosno ono što joj se pripisuje, što bi je onda opet trebalo obnavljati putem političkog saveza HDZ-a i SDP-a, koalicijom “drveno željezo”?

Ako se ipak dogodi doba drvenog željeza i ti razlozi i principi ustuknu pred “političkom koristi” i “višim interesima”, neće to biti prvi put. Ali bi moglo biti i najštetnije dosad. Ako netko, nakon što se već danima mršte jedan na drugoga, može zamisliti Sanadera i Milanovića kako prisno i zdušno surađuju u “vladi nacionalnog jedinstva”, onda – svaka čast! Ili je čak i to moguće kada je posrijedi vlast?