Hrvatska, prema dostupnim podacima, ima oko 12 tisuća znanstvenika, no jedna trećina njih svoj status i zvanje ne opravdava svojim radom - ne rade na projektima i ne objavljuju radove. Ostali su manje više produktivni, no za najveći dio njih prosječan hrvatski građanin nikada nije čuo. O njima i tome kako žive tu i tamo doznaju nešto iz novina i to kad uspiju doći do koliko toliko “važnog” otkrića koje se prije svega može odraziti na kvlitetu i zdravlje čovjeka. I tada prosječnog čovjeka, prije zamršenih i teških objašnjenja o znanstvenom projektu i značaju otkrića, zanima način na koji dotični znanstvenik živi, kuća u kojoj boravi, obitelj koju ima, hobiji kojima se bavi...
Tko je Marin Soljačić, Ana Bedalov, Vedran Deletis, Danica Ramljak, Igor Štagljar, Ksenija Zahratka... Prosječan čovjek odmahnut će glavom i reći - nikada čuo. A oni su, zapravo, među najistaknutijim hrvatskim znanstvenicima, većina s inozemnom adresom. Neki od njih će se, prema ranije odaslanim porukama javnosti, jednog dana možda i vratiti u Hrvatsku. U protekle tri, četiri godine u zemlju se vratilo pedesetak znanstvenika, a je li riječ o hrvatskoj znanstvenoj kremi, kako govore jedni, ili tek o drugoligašima, kako ih, s “visine” nazivaju drugi, neumjesno je raspravljati i polemizirati, na što upozoravaju i pojedini znanstvenici o kojima se rijetko čita i koji svoj posao “odrađuju” u raznim svjetskim institutima umjesto u medijima.
O nepravednoj i banalnoj podjeli znanstvenika nedavno se javno izjasnio i dr. Ivo Derado iz minhenskog Max Planck instituta, ponudivši “svoju” podjelu, koja nam se čini vrlo prihvatljivom. “U prvu kategoriju spadaju iznimni korifeji, tipa npr. Einsteina, Heisenberga i slično, koji otvaraju nova vrata u novi znanstveni salon, druga je kategorija rijetkih prvoligaša koji donose veliko i originalno pokućstvo u taj salon. Treća kategorija su brojni drugoligaši koji dotjeruju, uređuju i čiste salon i time pripremaju prostor za nove korifeje. Korifeji su očigledni za svakoga, prvoligaši su u svijetu fundamentalne znanosti lako i jednoznačno prepoznatljivi od stručnjaka.
Svi mi drugoligaši pokušavamo se profilirati manje više s brojem publikacija. Za male zemlje kao što je Hrvatska drugoligaši su, ako i nisu vrhunski, ali profesionalno na visini, od velike koristi. Opasnost dolazi od drugoligaša hohštaplera” objavio je dr. Derado podsjetivši nas na činjenicu da unatoč povremenim vrištećim medijskim naslovima o “svjetski” značajnim otkrićima naših, u pravilu iseljenih znanstvenika, Hrvatska nema živućeg nobelovca, odnosno nakon jedina dva naša nobelovca, kemičara, Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga (koji je tu nagradu, doduše, dobio kao švicarski državljanin 1975. godine, godinu dana prije umirovljenja), te svjetski poznatog i priznatog znanstvenika i izumitelja Nikole Tesle, Hrvatska nema, kako ih Derado naziva, iznimnih korifeja, koji su “očigledni za svakoga”.
Najrealnije šanse da možda jednom uđe u tu malobrojnu skupinu odabranih, prema ocjeni upućenih mu, nezavidnih kolega, ima već spomenuti mladi znanstvenik Marin Soljačić sa zaista senzacionalnim otkrićem bežičnog prijenosa električne struje. U drugoj, kategoriji prvoligaša, također je iznimno malo hrvatskih znanstvenika. Najmasovnija je skupina drugoligaša, od kojih, kaže Derado, ako nisu hohštapleri, znanost ima velike koristi.
No, kako će ih običan smrtnik razlikovati, prepoznati, selektirati, kako odvojiti one koji su ime postali samozatajnim radom unutar zidina svojih laboratorija i koji bi hrvatskoj znanosti, kad bi se vratili jako puno značili, od onih koje je “facama” učinila samopromocija i čiji bi povratak bio samo doprinos hohštapleraju?