Ugao Primorske ulice i Prilaza Gjure Deželića, kao i čitav kvart, inače je u to kasno večernje doba već potpuno pust. Ali, prošlog utorka nešto prije 23 sata bilo je vrlo živo. Ljudi su hrlili prema crkvi svetog Blaža kao da je Badnjak, ili možda Velika subota. To su dvije večeri u godini kada katoličke crkve ostaju otvorene i do kasno u noć zbog bdijenja kojima se dočekuju veliki blagdani Božić i Uskrs.
No, Božić je, to barem svi znaju, na početku zime, a Uskrs je, barem onaj “katolički”, po gregorijanskom kalendaru, ove godine već prošao. Uostalom, i to bi većina trebala znati, Uskrs je uvijek u nedjelju. A na kraju ove sasvim obične večeri počinjala je jedna isto tako sasvim obična srijeda 10. travnja. U katoličkim crkvenim kalendarima, pa i onim hrvatskim, to je sasvim običan radni dan, nešto svečaniji tek za one koji baš tog datuma slave imendan. Ali, sumnjam da postoji ijedan hrvatski katolik koji je krsno ime dobio po Apoloniju Aleksandrijskom, proroku Ezekijelu, Paternu ili Terenciju – svecima koje je zapao 10. travanj u crkvenom kalendaru.
Ipak, pod velikom crkvenom kupolom, čijom se izgradnjom prije sto godina proslavio Viktor Kovačić upisavši si ime zlatnim slovima u povijest hrvatske sakralne arhitekture, te su kasne večeri sve drvene klupe bile pune. Malo iza 23 sata pred oltar su izašli članovi vokalnog ansambla Antiphonus sa svojim dirigentom Tomislavom Fačinijem. Među dvadesetak mladih pjevačica i pjevača osobito je bio uočljiv vrlo visok mladić s kleričkim okovratnikom. Kasnije sam saznao da je riječ o katoličkom bogoslovu i đakonu Ivanu Binguli.
Lijepa pjesma o zori i danu
Svjetla su se ugasila i velika je crkva utonula u tišinu i polumrak. A onda je, slabašno poput svjetla električnih svijeća iznad oltara i lampica iznad nota pjevača, tu tminu i tišinu počela ispunjavati pjesma. Doduše, treptavo svjetlo pravih voštanica bilo bi prikladnije osvjetljenje ove pjevačke seanse, ali mističnu je i tajanstvenu atmosferu stvorila glazba. Najprije su se pod svodove počele u sve debljim i debljim akordima izvijati duge note Magnificata, jedne od antologijskih skladbi kultnog estonskog skladatelja i živog klasika Arva Pärta.
Potom se još složenijim i razigranijim harmonijama u podatnoj noćnoj akustici punoj zvučnih sjena i odjeka oglasila skladba “Zovijaše zora dan”. Skladao ju je Davorin Kempf na stihove renesansnog dubrovačkog poete Šiška Menčetića. “Lux aeterna” (Svjetlost vječna) naslov je skladbe mađarskog glazbenog velikana Györgyja Ligetija u kojoj se zvuk odlično uvježbanog zbora potom rascvao u šesnaest disonantnih dionica. To je inače glazba kojom je Stanley Kubrick pojačao uvodnu sekvencu svoje filmske “Odiseje u svemiru”. Program je nastavljen drugom vrstom vokalne pobožnosti u sakralno-mističnoj skladbi “O sacrum convivium” Oliviera Messiaena, najvećeg katoličkog mistika među velikim skladateljima. Pogrebni stih o svjetlosti vječnoj poslužio je kao potka i za skladbu “Utjeha” kojom je Ante Knešaurek napravio dirljiv vokalni memento svom preminulom profesoru i mentoru Marku Ruždjaku čije su vokalize i ritmove u skladbi “Ubu” zaključile čudesnu večer.
Ozareni muzički Biennale
Uz tu smo glazbu dočekali ponoć i u crkvi su se ponovo upalila svjetla u prvim minutama 10. travnja. Nama koji smo tamo bili, a pogotovo onima koji su pjevali, taj sasvim običan datum od sada će ostati poput blagdana obilježen sjećanjem na nesvakidašnji koncert. Rijetko se događa da na kraju koncerta oko sebe vidite ama baš samo sretna i ozarena lica, kako slušatelja, tako i glazbenika. Doživljaj je još dragocjeniji kada se dogodi na festivalu suvremen glazbe kakav je Muzički biennale Zagreb u okviru kojeg je održan koncert koji sam vam upravo opisao.
Odakle uopće Biennale u crkvi svetog Blaža? Odatle što je dirigent Tomislav Fačini župljanin sv. Blaža i odatle što je tamo župnik Zvonimir Sekelj, svećenik koji razumije važnost umjetničke glazbe u duhovnom životu svojih župljana. Ozbiljni su glazbenici u svetom Blažu dobrodošli i tamo na velike blagdane ne sviraju samo orgulje, nego zbor i solisti pjevaju Mozartove mise uz čitav orkestar. Župnik i nadbiskupski vikar Grada Zagreba Sekelj prije svetog Blaža proveo je četvrt stoljeća u Kustošiji. U tamošnjoj je crkvi sv. Nikole Tavelića iza sebe ostavio i nove orgulje, ali i svijest vjernika o važnosti takvog instrumenta i spremnost da ga sami plate.
No, dobro, neki se sigurno pitaju kakve veze sve ovo o čemu pišem ima s datumom proglašenja NDH? Ama baš nikakve. Datum je, priznajem, u naslovu istaknut samo zato da privuče kojeg čitatelja više ovoj priči sasvim drugačijoj od one u kojoj neki biskup klepa loše i jeftine stihove koji vrijeđaju i dobar ukus, i kršćansku vjeru i domoljublje u odgovarajuće bezvrijednom uglazbljenju. Ljepše je, ugodnije i korisnije pisati lijepe priče.