Dodik, bosanski Janus

U Bosanskom Novom na obilježavanju početka gradnje spomenika srpskim žrtvama u akciji HV-a iz '95. “Una” rečeno je da će na njemu biti ispisano da su “stradale od ustaške ruke”. To je medijima prenio ordinarni srbijanski agent i prodavatelj lažnih svjedočanstava haaškim tužiteljima Savo Štrbac, a događalo se na teritoriju Republike Srpske.

Ondje je neprijeporni lider premijer Milorad Dodik čiji je posljednji javni istup opet vezan uz Hrvate i Hrvatsku – oštro je, naime, bio napao člana Predsjedništva BiH Željka Komšića zbog čestitke koju je uputio najvišim dužnosnicima RH u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.

Komšića ni Hrvati u BiH ne drže nekakvim Hrvatom, naprotiv, smatraju ga “integralnim Bosancem”, pa vjerojatno nije zaslužio da ga se proglašava “ustašom” jer se usudio susjednoj državi čestitati praznik.

Prije dva mjeseca Dodik je gostovao u Zagrebu, gdje je Srpsko nacionalno vijeće organiziralo svoju konvenciju u “Lisinskom”. Dodik je pobrao najveći pljesak jer je rekao da je Hrvatska nakon Oluje protjerala stotine tisuća Srba. Hrvatsko je političko vodstvo reagiralo oštro, kao i uvijek kada se baš politički predstavnici Srba usude Hrvate optužiti za etničko čišćenje.

Nakon tvrdnje o protjerivanju 200.000 Srba, Dodik je pozvao sve sunarodnjake koji se osjećaju ugroženima u RH neka se presele k njemu, u RS. Jaka provokacija, pogotovu od lidera koji predstavlja tvorevinu koja je istjerala 200.000 Hrvata, a dopustila povratak tek njih 10.000.

Dodik, međutim, fascinira mnoge političke predstavnike Hrvata u BiH, kao i hrvatske medije. I jednima i drugima paše otvorenost vrhunskog srpskog pragmatika.

U Zagrebu Dodik uvijek nastupa i kao zaštitnik bosanskohercegovačkih Hrvata nerijetko optužujući vodstvo RH da je potpuno napustilo sunarodnjake. Govori javno ono što se Hrvati, bez obzira na to jesu li iz RH ili BiH, ne usuđuju reći – da imaju pravo na svoj entitet.

“Problem Hrvata nije sporazum u Daytonu, nego onaj iz Washingtona”, jasan je Dodik. Normalno, Dayton je utemeljio njegovu srpsku državu u BiH, a Washington je “utjerao” Hrvate u Federaciju s Bošnjacima. “Ne dopuštam da mi stalno netko drži prodiku kako moram voljeti Bosnu, a ja – ne volim Bosnu”, jedna je od karakterističnih Dodikovih izjava, kao i ona da bi za nogometnu reprezentaciju BiH navijao jedino u susretu s – Turskom.

Dodik kaže da je navijao za Hrvate na EP-u u nogometu. Hrvati u BiH to mu vjeruju. Cijene Dodika jer, kao poslovni ljudi, s punim povjerenjem posluju sa RS i preko nje, a Dodika ispravno drže “šefom holdinga RS”.

Dodik jest pragmatik, jest prihvatljiv jer je pomaknuo srpsku političku os u BiH s ekstremističkih Pala u umjereniju Banju Luku kojoj je, ne samo simbolično, Zagreb znatno bliži od Sarajeva. RS vode ljudi od kojih je, kao i među svim tamošnjim obrazovanima, trećina školovana u Zagrebu, a dvije trećine u Beogradu.

U Sarajevu nijedan. Dodik umješno zida svoju nedodirljivost – prema Srbiji gradi jaku osovinu i više podržava “europejca” Tadića. I gradi autocestu, ne prema Sarajevu, nego prema Hrvatskoj. Kada treba, javno zastupa interese Hrvata i dijeli packe Zagrebu, a kada stigne zov, mora biti jaki Srbin i napada Oluju kao zločinačku akciju.

Poput rimskog boga Janusa, ima dva lica. Tog boga u mitologiji karakterizira nestalnost i dvoličnost. Danas bismo rekli – dobar političar. A dvojbu koje je Dodikovo lice pravo rješava teza: to su oba. S mišlju da se, što se hrvatskih živaca tiče, Dodik isuviše osilio i delegirao sebi previše prava, valja zaključiti da ga treba doživljavati bez euforije. Valja biti svjestan obaju njegovih lica i stoga ga “uzimati” samo – dopola.