Dogovor o iranskom nuklearnom programu, postignut u nedjelju u Ženevi, mogao bi iz temelja preokrenuti odnos snaga na Bliskom istoku, ali i stvoriti neke nove odnose na globalnom planu. Iako je to tek prvi korak u procesu koji će vjerojatno potrajati neko vrijeme, već sada možemo reći da se radi o vrlo bitnoj povijesnoj prekretnici zbog koje su mnogi nezadovoljni i uznemireni. Stare veze pucaju, a neke nove počinju klijati... One koje su izgledale kao potpuno nemoguće, sada se počinju polako uobličavati, a one koje su izgledale kao vječne i neraskidive počinju pucati.
Iran i Sjedinjene Države prije samo dva mjeseca bili su na rubu ratnog stanja, a prije samo šest mjeseci, dok je u predsjedničkoj fotelji još sjedio Mahmud Ahmadinedžad, nije bilo ni govora o bilo kakvim razgovorima i dogovorima. Odnos između tih dviju zemalja kao da je bio utjelovljenje arhetipa odnosa između dva smrtna i zakleta neprijatelja koje baš ništa na ovome svijetu ne može spojiti. I onda jučer doznamo da su oni mjesecima vodili tajne pregovore na kojima je zapravo dogovoreno ono što je i potvrđeno u Ženevi.
Iran je pokazao da može biti uglađen i diplomaciji sklon međunarodni subjekt, Barack Obama, John Kerry i njegovi diplomati pokazali su da su sposobni napraviti povijesni iskorak koji će vrlo vjerojatno otvoriti put rješavanju hrpe problema koji su se nakupili na Bliskom istoku. Svima kao da je postalo jasno da Iran vrlo sigurnim koracima ide prema poziciji značajne sile u regiji, ali i široj međunarodnoj sceni, ali i to da je SAD spreman prihvatiti Iran, i to upravo zbog činjenice da je novo čelništvo te zemlje odlučilo prihvatiti međunarodna pravila koja će mu omogućiti da izađe iz izolacije i zauzme mjesto koje mu u budućem svjetskom poretku pripada.
No neki stari partneri Sjedinjenih Država i Zapada našli su se u procjepu i u dubokoj frustraciji. Saudijska Arabija već dulje strahuje od rastuće moći Irana i njegova političkog i vojnog utjecaja u regiji. No sve je izraženiji i strah da se polako udaljava od moćnog partnera – Sjedinjenih Država. Još prije šest godina, u posljednjoj godini mandata Georgea Busha, to partnerstvo bilo je toliko jako da je Bush donio odluku da toj zemlji proda najsofisticiranije naoružanje vrijedno šezdesetak milijardi dolara. Da bi se mogla obraniti od Irana, koji u principu percipiraju kao neprijatelja u osnovi opasnijeg i od Izraela.
Prošli tjedan ispred iranskog veleposlanstva u Bejrutu grunule su dvije bombe, i to u režiji Al-Qa’ide (Bin Laden bio je Saudijac), što je jedan od izuzetno rijetkih velikih terorističkih napada muslimana sunita na muslimane šijite (Irance), koji se dogodio samo dva dana prije početka pregovora u Ženevi. Kao svojevrsno upozorenje. No iz rezultata pregovora potpuno je jasno da se ni Washington ni Teheran zbog toga nisu previše zabrinuli zato jer bi obnova odnosa mogla donijeti nemjerljive koristi i jednoj i drugoj strani. Obama i Kerry u Iranu vide snažnu polugu koja bi im mogla pomoći da razriješe politički kaos u Siriji, ali i da naprave neke ključne korake u rasijecanju gordijskog čvora u koji su se zapleli Izrael i Palestinci. Ako se uz pomoć Teherana počnu ozbiljno rješavati ova dva problema, vrijednost međunarodnih političkih dionica Irana mogla bi jako narasti.
Ženevski dogovor izazvao je i bijes Izraela koji sve to smatra najvećom povijesnom pogreškom. Sadašnja vlast u Tel Avivu mogla bi se zaista naći u kompliciranoj slijepoj ulici zato jer zapravo ne želi rješavati problem s Palestincima, a još manje želi priznati da posjeduje nuklearno naoružanje i staviti ga pod međunarodnu kontrolu. Približavanje Irana i SAD-a gotovo da na nulu svode mogućnost da Izrael napadne ciljeve u Siriji ili Iranu, što ga zapravo pretvara u tigra od papira. Jasno je da se interesi i odnosi mijenjaju, pa je gotovo potpuno izvjesno da će u tom dijelu svijeta biti promjena i da će one biti velike i značajne.