Dok se biskupi svađaju, slike propovijedaju

Na Veliku su Gospu najveću minutažu u većini vijesti dobili hrvatski biskupi i naglasci iz njihovih propovijedi koje su tog dana održali širom Hrvatske pred stotinama tisuća hodočasnika u mjestima kao što su Marija Bistrica, Sinj, Aljmaš, Krasno... Mala je to cijena koju su inovjerci i nevjernici u Hrvatskoj imali platiti za neradni dan u čast katoličkog blagdana.

Velik dio novinara i njihovih urednika još uvijek je podjednako neupućen i u katoličke dogme i u pravila ponašanja društva koje je, premda slavi katoličke blagdane, ipak sekularno. Zato se događa da se informativne emisije pretvore u vjeronauk koji je po tonu i suhoparnosti vrlo sličan nekadašnjim prazničnim komunističkim ideološkim lekcijama. Bili smo navikli na ono nekad, pa smo tako već i na ovo danas.

Protiv matematike

Ali, na jedno se nikako ne mogu naviknuti, ma koliko bilo učestalo, osobito ove godine otkako se u Hrvatskoj na izborima promijenio sastav parlamenta. To je zajedljivost, ogorčenost i ljutitost u većini javnih obraćanja, a u prvom redu blagdanskih propovijedi hrvatskih biskupa. Sudeći po njihovim riječima hrvatski narod, njegova mlada država, duhovni i kulturni identitet, pa i sam fizički opstanak nikada nisu bili u većoj pogibelji nego danas, pod udarom onih... ma znate već i sami kojih, da ne ponavljam tirade biskupa i svojih kolega koji od zabrinutosti za hrvatsku samobitnost, suverenost i ponos već mjesecima ne spavaju.

Razlozi ugroženosti su mnogi, ali na prvom je mjestu, uglas propovijedaju biskupi, Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Prepirući se s državom i samim principima demokracije, katolički su dušebrižnici zapravo u svađi s vlastitim vjernicima. Jer, ako je Hrvatska katolička zemlja na temelju velike statističke većine građana koji se izjašnjavaju kao katolici, onda najprostija logika i matematika nalažu zaključak da je ta nenarodna i još malo pa protuhrvatska i izdajnička vlast rezultat biračke volje velikog dijela i tog katoličkog dijela stanovništva.

Nadalje, ako se neki zakon protivi katoličkom crkvenom nauku i vjerskim propisima, katolička većina se jednostavno neće koristiti pravom koje im taj zakon daje, kao što se, recimo, ne koristi pravom na razvod braka ili kao što ne poseže za kontracepcijom ili... ili možda uopće nije tako, što biskupi dobro znaju pa zahtijevaju da im stado disciplinira državno zakonodavstvo? Sve je to jedna tako prozirna politizacija kojom bi se izmučene i umorne duše umjesto plemenitim idealima uzdigle uništavajućim ognjem novih podjela, zagriženosti i svađa.

Srećom, nije to sve što Crkva ima i nudi. Mene je na Veliku Gospu u šetnji Splitom put nanio u crkvu Gospe od Zdravlja, izgrađenu odmah do kazališta u drugoj polovici 1930-ih prema nacrtima Meštrovićeva učenika Lavoslava Horvata. A tamo unutra, preko cijelog velikog zida iza i iznad oltara, dočekala me, oduševila, nadahnula i uzdigla veličanstvena freska “Krist Kralj”, antologijsko i za čitavu suvremenu hrvatsku sakralnu umjetnost ključno djelo Ive Dulčića (1916. - 1975.) načinjeno 1959. godine prema narudžbi tadašnjih franjevačkih poglavara te crkve i samostana.

Ta slika u svoj svojoj veličini i raskoši boja i oblika propovijeda i zrači neku sasvim drugačiju poruku koja doslovno niče s hrvatskog tla i obale posute ljudima raznih nošnji, ali je daleko univerzalnija, duhovnija, kršćanskija, pa samim tim i nadzemnija i svevremenskija od zaoltarnih govorancija prilagođenih političkim afinitetima i interesima.

Draži im je štap

Dulčićev eteričan Krist je blagi kralj koji ne vlada krunom, žezlom, štapom i zakonima, nego rukama raširenima u zagrljaj preko zemlje i zvijezda. O takvom Dulčićevom Kristu Kralju, franjevački doktor teologije Anđelko Domazet u jednoj propovijedi kaže: “Njegova predanost i bezuvjetna ljubav poziva nas da prihvatimo najizvrsniji, kraljevski put ljubavi čija moć uspravlja i oslobađa ljude, pobjeđuje nasilje i mržnju među njima. Tko njemu služi, čini to dragovoljno”. O da, ima i takvih propovjednika. Ali ne u vijestima, i rijetko među biskupima kojima je draži pozlaćeni štap.