Iako je dolar ovih dana daleko iznad ovogodišnjih najnižih razina,
dubina svjetske gospodarske krize takva je da je i dalje otvoreno
pitanje budućnosti dolara kao svjetske rezervne valute.
Većina ozbiljnih analitičara suzdržava se od crnih scenarija za
američku valutu, ali je činjenica da se čak i među njima počinju
nalaziti oni koji ne izostavljaju mogućnost snažnog topljenja
vrijednosti dolara koje će ga zbaciti s trona najvažnije valute na
svijetu. Nije riječ o poluanonimnim blogerima niti o uglednim ruskim
znanstvenicima koji pretkazuju smrt dolara, ali se uvijek mogu
relativizirati njihove “dobre namjere” svojedobno zbog pisanja KGB-ovih
priručnika u nekim manje uglednim prošlim vremenima. Među ljudima koji
su javno izrazili izniman strah za budućnost dolara čak su i ugledni
menadžeri novčanih fondova. Skeptični su, naime, prema izuzetno
poticajnoj politici američkih Federalnih rezervi koje, u želji da održe
na životu američki financijski sustav i ublaže očekivanu recesiju u
američkoj ekonomiji, stvaraju donedavna nezamislive količine novih
dolara, kako kod kuće tako i u inozemstvu.
Usto, takva politika FED-a poklopila se s hrabrim sanacijskim i
intervencionističkim zahvatima američke fiskalne politike. Barack Obama
vjerojatno će samo povećati izdašne sanacijsko-poticajne pakete. A u
takvoj situaciji “štancanja” dolara i dubokog posezanja u proračunsku
blagajnu (proračunski deficit SAD-a već sada je dramatičan), pod
posebno povećalo doći će prevelik američki trgovinski deficit. Amerika
je, naime, zemlja koja već desetljećima domaću potrošnju ne može
financirati iz domaće proizvodnje. Koristili su svoje veličanstvo
potrošača i lik najmoćnije svjetske ekonomije za privlačenje
raznoraznih oblika inozemnih investicija. Amerika je sada postala
zemlja koja živi na ekspanzivnoj monetarnoj politici, stvaranju domaćeg
duga i privlačenju inozemnih investitora, a to je vrlo opasan hod na
rubu koji za vrijeme još uvijek aktualne financijske krize i tko zna
koliko duboke recesije može čak i vrlo brzo ozbiljno poremetiti odnos
ponude i potražnje za dolarima.
Dugoročno gledano, Kinezi i Indijci neće više biti toliko ovisni o
američkom potrošaču, odnosu o svom izvozu svega, od jeftinih bicikla do
kvalitetnih računala, jer će se američko bogatstvo stvoreno na
monetarnoj ekspanziji i dugu preseliti u Kinu i Indiju te će sami
Kinezi i Indijci postati kraljevi potrošnje. A ako Amerika ne bude
tržišno carstvo koje pokreće izvozne motore mnogih zemalja, onda više
neće biti važan ni dolar. Kao što ni Amerikanci više neće biti
zanimljivi kao kvalitetni dužnici.
Nova naftna valuta
Kratkoročno gledano, valja naglasiti kako su ove godine američke
Federalne rezerve bile u opasnoj dvojbi: trebamo li spasiti ekonomiju
ili dolar? Naravno, odlučili su spašavati ekonomiju jer nisu imali
drugog izbora. Praktično nepostojanje regula koje bi spriječile
stvaranje novog duga raznim oblicima kreativnog knjigovodstva te
stvaranje novog novca od strane Federalnih rezervi na raznorazne načine
toliko je kompromitiralo američki financijski sustav da su brojne
nacije shvatile kako su postale taoci dolara. Svi su prisiljeni imati
velike nacionalne rezerve u dolarima, a sada su izloženi novoj vrsti
sustavnog rizika. Petrodolare moraju gomilati zemlje neto uvoznice
nafte, a sada su zemlje izvoznice nafte počele razmišljati o euru kao
novoj naftnoj valuti. Što će biti s gomilama petrodolara?
Većina velikih nacija posjeduje američki dolarski dug u raznoraznim
oblicima. Primjerice, poznato je da su azijske zemlje bile jako
zabrinute kad su shvatile da su Fannie Mae i Freddie Mac pred pucanjem.
Upravo pritisak azijskih zemalja natjerao je Amerikance da spase te
dvije agencije, tj. da potvrde da će jamčiti za taj ionako poludržavni
biznis. Isto tako, mnoge europske i azijske financijske kuće držale su
ili još drže raznorazne oblike izvedenica vezane uz američku
financijsku imovinu, pa tako i dolar. Što će biti ako potražnja za tom
raznoraznom dužničkom imovinom Amerike nastavi padati?
Odgovori na ta pitanja teoretski su vrlo jednostavni; ako pada
potražnja, padat će i dolar. Istina, dramatična deprecijacija dolara
nije vjerojatan scenarij, ali je ovo vrijeme krize donijelo toliko
nevjerojatnih vijesti da ništa nije isključeno.
Dolar i zlato
Činjenica kako Sjedinjene Države monetiziraju dug (FED kupuje obveznice
američkog Treasuryja) te tako udaraju po džepu čak još nerođene
Amerikance, lako može promaknuti laiku, ali teško da takvo što nije
razlog briga stručnjaka za budućnost veličanstvenog američkog potrošača.
Osjećaj nesigurnosti u svijetu visokih financija došao je tako daleko
da su i najodgovorniji ljudi počeli osjećati da se nešto bitno, krupno
mora promijeniti. Tako su, primjerice, analitičari Bloomberga dobro
primijetili da se guverner Europske centralne banke Jean-Claude
Trichete poprilično zaletio kad je, u situaciji opće zbunjenosti
razmjerima financijske krize, počeo zazivati čak i sporazum iz Bretton
Woodsa, donesen u hotelu Mount Washington u New Hampshireu 1944.
godine, a koji je oblikovao globalni monetarni sistem sve do
sedamdesetih godina, tj. do Rcharda Nixona koji ga je srušio.
– Možda se trebamo vratiti do prvog Bretton Woodsa, možda trebamo
disciplinu. Apsolutno je jasno da financijska tržišta trebaju
disciplinu: makroekonomsku disciplinu, monetarnu disciplinu i tržišnu
disciplinu – rekao je Trichet. Triceht je, naime, u svojem inzistiranju
na disciplini sugerirao žal za postojanjem čvrstih pravila poput onoga
o zamjeni dolara za zlato, ali je možda zaboravio pogledati kretanje
cijene zlata. A cijena zlata kretala se u posljednjih devet godina od
253 do 1034 dolara, upozorio je profesor sa sveučilišta Columbia
Frederic Mishkin te je stoga jasno da bi zlato teško moglo biti osnova
monetarne sigurnosti.
Konkretno, za 35 dolara mogla se, prema Bretton Woodsu, dobiti unca
zlata, a ostale valute bile su vezane uz dolar uz ugovorene paritete.
Bretton Woods služio je razvoju poslijeratne ekonomije kroz
izbjegavanje prijeratnih problema kao što su bile ciljane devalvacije,
trgovinski blokovi ili visoke tarife. Bretton Woods iznjedrio je
institucije kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond,
koji je nadzirao deficite, sankcionirao devalvacije više od 10 posto i,
u punom smislu riječi, šepirio se u sjaju svjetskog financijskog
policajca.
Danas su, međutim, problemi puno drukčiji. Amerika je u ratu, ali srce
problema je u pohlepi loše nadziranih investicijskih bankara koji su
agresivnim kreditiranjem i investiranjem stvorili zastrašujuće mjehure
na sekuritizacijskom, nekretninskom i kreditnom tržištu. A to je
problem koji se ne rješava tako jednostavno kao što je Nixon srušio
Bretton Woods jer se dolar suočio s velikim proračunskim deficitom
(posljedicom Vijetnamskog rata), sve većim trgovinskim deficitom kao i
deficitom kapitalnog računa. Sve to Amerika ima i danas, ali dolar mora
braniti drugim sredstvima.