Don Ivanova kušnja

Hristos se rodi! Ovo je čestitka svim našim čitateljima pravoslavne vjere, pogotovo onima koji su vjernici ili se drže tradicije Srpske pravoslavne crkve koja danas, po julijanskom kalendaru, slavi Božić. Ovo je ujedno čestitka koja se bitno razlikuje od riječi kojima si kršćani Zapada, ne samo katolici, čestitaju, odnosno žele sretan, čestit, radostan, veseo i tomu sličan Božić. Takva formulacija čestitke Božić ne ralikuje od bilo kojeg drugog praznika, ili bilo čijeg rođendana.

Pravoslavni, pak, svojom čestitkom ne izriču jedni drugima nikakve želje, ne upliću u misterij vjerskog blagdana nikakvu zemaljsku radost ili sreću. Umjesto sentimenalnog izričaja, koji je zapadnjački kapitalistički konzumerizam s lakoćom i na sve moguće načine komercijalizirao, pravoslavna je čestitka čista teologija, gotovo mistika.

Ta je čestitka poput lozinke za prepoznavanje istomišljenika, ljudi koji vjeruju u isto: u rođenje Isusa Krista, Sina božjeg, na zemlji, među ljudima, od žene, u ljudskom tijelu i obličju. Rječima “Hristos se rodi” vi nikome ništa ne želite, nego glasno, s uvjerenjem očevica koji pred sudom daje svoje svjedočanstvo o nekom događaju, izričete istinu u koju vjerujete, i to ljudima s kojima tu vjeru dijelite i za koje znate da će vam potvrdno i s odobravanjem odgovoriti: “Vaistinu se rodi”.

Uznemirujuće priopćenje

Naravno, niti je svaki pravoslavac teolog i mistik, niti je svaki katolik materijalistički blagdanski žderač purica i tuka. Rekao bih da i među jednima i drugima, a i trećima i petima, otprilike u istom omjeru ima manji broj onih istinskih, pobožnih, bogobojaznih i čovjekoljubivih vjernika, naspram većine koja vjerskim običajima pristupa kao tradiciji, folkloru, identitetskoj oznaci ili nečem sličnom što ne dopire do same srži ljudskog bića i ne određuje u bitnom odnos tih ljudi prema životu, svijetu i ljudima koji nas okružuju.

Prošli sam tjedan tvrdio kako nema ničeg lošeg u ljudskom i političarskom obziru prema većini koji je nove nositelje vlasti u Hrvatskoj na Božić odveo u crkve, premda se po pitanju vjere deklariraju drugačije. Ovaj tjedan, i to upravo danas, na Božiić po julijanskom kalendaru, želim tome dodati kako je taj isti obzir još važniji kada ti isti političari, u ime većine koju predstavljaju i koja ih je izabrala, iskazuju pažnju i poštovanje prema manjini, u ovom slučaju hrvatskim građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere, ne zaboravljajući ni druge, ali ipak nemjerljivo manjim brojem i utjecajem u Hrvatskoj prisutne manjine.

Mislio sam u ovoj po julijanskom kalendaru božićnoj kolumni iskoristiti i činjenicu da je na današnji datum, 7. siječnja, 1943. godine u New Yorku umro Nikola Tesla kojeg smo prije tjedan dana, na temelju velikog istraživanja javnog mnijenja, proglasili velikanom kojeg najveći broj hrvatskih građana priželjkuje kao zaštitni znak po kojem će naša država biti poznata u svijetu. Javljali su mi se ljudi koji su već i sami nešto poduzimali u tom smjeru i uglavnom se žalili kako je država u toj stvari još uvijek troma, spora, a ponekad i nevoljka.

Ali, i tu ćemo temu ostaviti za neki drugi put. Jer, usprkos najboljoj namjeri i čvrstoj odluci da se ove subote okanim Katoličke crkve, na dan kad pišem ovu kolumnu javnosti je postala poznata odluka jednog nadbiskupa koja je uznemirila velik broj građana, ne zbog vjere ili nevjere u ovog, onog ili nijednog boga, nego zbog povjerenja u jednog čovjeka. Riječ je suspenziji koju je umirovljenom svećeniku splitsko-makarske nadbiskupije don Ivanu Grubišiću izrekao njegov ordinarij, nadbiskup Marin Barišić. Službenim i stručnim jezikom crkvenog priopćenja rečeno, don Ivanu Grubišiću je izrečena „kazna obustave – suspenzije čina vlasti Svetoga reda”. Svakodnevnijim rječima, tom je svećniku do daljnjega zabranjeno služenje mise (barem ono javno), ispovjedanje te, osobito, propovjedanje. Razlog? Angažman građanina Ivana Grubišića u politici, slijedom kojeg je, na temelju povjerenja koje je njegovoj nezavisnoj listi na prošlim parlamentarnim izborima iskazalo čak 66 tisuća hrvatskih građana, postao saborskim zastupnikom. Preuzevši ingerencije Ministarstva uprave, Crkva je u tekstu suspenzije Grubišićevu “takozvanu Nezavisnu listu” proglasila strankom, premda je ona registrirana kao savez. No, ta pravna podvalica ili začkoljica, koju bi i crkveni sud trebao jednako lako razriješiti kao i civilni, nije ništa prema nekim doista skandaloznim, pa čak i nakaradnim biskupskim optužbama protiv don Ivana Grubišića.

Stranački se ponaša nadbiskup

Ne svećeniku čije su privatne seksualne igre dospjele na internet, ne svećenicima koji su i ove godine pod krinkom misa zadušnica odavali počast ustaškom poglavniku i zločincu Anti Paveliću, ne niti župniku hadezeovcu koji je u šibenskoj crkvi svetog Ante dopustio i suorganizirao predizborni skup HDZ-a, ne niti jednom od tih svećenika, nego upravo don Ivanu Grubišiću izrečena je kazna zbog “nepriličnog ponašanja koje je tuđe svećeničkom pozivu”.

Dan nakon što je na svoju kućnu adresu primio pismo suspenzije, kako mi je ispričao njegov suradnik Drago Pilsel, don Ivan je za prijatelje pripremio ribu. Te gradele u Kučinama, selu podno Mosora gdje si je don Ivan uredio umirovljeničko gnijezdo, gotovo da su biblijska slika. Ali, ne treba tog svećenika idealizirati, a kamoli divinizirati, da bi se uočilo licemjerje i neka naopaka logika crkvenog priopćenja u kojem piše i ovo: „Ideje, premda poželjne i nužne ovome društvu koje je, među ostalima i don Ivan Grubišić zastupao i na temelju kojih je postigao svoj izborni rezultat... ne mogu biti opravdanjem njegovom aktivnom sudjelovanju u politici. Kao svećenik, pozvan je uvijek i prvenstveno poštivati norme svoje Crkve, a ne ih kršiti da bi ostvario neki svoj politički cilj”.

Nije to ni božanska, ni ljudska logika. Napisano se može razumjeti jedino kroz uskogrudnu stranačku, politikantsku logiku Crkve u Hrvatskoj posljednja dva desetljeća slizane uvijek samo s jednom političkom strankom. Deplasirano je uopće i podsjećati na fratra, saborskog zastupnika i hadezeovca Tomislava Duku.

Don Ivana čeka kanonsko-pravna bitka sve do Rima. A kad od tamo jednom stigne pravorijek, on će štošta reći i o Crkvi i o našem društvu. Kao i o tome tko zaista vjeruje u istinitost i dubinu čestitke “Hristos se rodi”.