Dopisno glasovanje

Hrvatski iseljenici ne vole kad ih se naziva dijasporom. Taj pojam grčkog podrijetla njima zvuči pretjerano istočnjački i definira one koji su zauvijek otišli iz matične domovine, pa tvrde da riječ izvandomovinstvo posve odgovara duhu hrvatskoga jezika i onome što oni doista jesu – iseljeni Hrvati sa željom za povratkom i otvorenom mogućnošću da to postignu poslije stvaranja međunarodno priznate Republike Hrvatske.

Nevjerojatna je energija koju velika većina iseljenika ulaže u održavanje veza sa svojim rodnim krajem te su uglavnom dobro informirani o gospodarskim i političkim događanjima u Hrvatskoj. Kao što su na početku devedesetih prepoznali u Franji Tuđmanu političara koji će ostvariti njihov san o samostalnoj državi iz koje su bježali zbog političkih  razloga ili „trbuhom za kruhom“,  tako i danas,  desetljeće i pol poslije, iseljeništvo ima jasnu percepciju onoga što bi trebalo promijeniti ili unaprijediti da bi Hrvatska bila u demokratskom i gospodarskom smislu poput zemalja u kojima žive.

Griješe oni koji upozoravaju kako je iseljeništvo,  posebno ono udaljenije, američko i australsko, čvrsto vezano samo uz HDZ i da su oni sigurno glasačko tijelo te političke stranke na sljedećim parlamentarnim izborima,  kao što krivo misle i oni koji tvrde da je izvandomovinstvo zadovoljno svime što se događa u Hrvatskoj. Treba otvoreno kazati kako jedino Hrvati u Bosni i Hercegovini, u kojoj su i konstitutivan narod te oni u Njemačkoj znatnije izlaze na izbore. U Americi se izborna mjesta organiziraju u gradovima koje odobri State Department, a to je u veleposlanstvu u Washingtonu te u konzularnim predstavništvima u New Yorku, Chicagu i Los Angelesu.

Zbog reduciranih glasačkih mjesta te  njihove velike udaljenosti od prebivališta – na primjer Hrvati s Floride trebaju putovati na glasovanje u Washington ili  New York – svoje građansko pravo iskoristi samo do tri tisuće iseljenika. Broj onih koji žive u Americi i posjeduju službene hrvatske dokumente četverostruko je veći, u što bi se moglo uvjeriti ako se zakonski iseljenicima odobri dopisno glasovanje.  Nije zanemariv i broj onih pripadnika hrvatske zajednice u Americi, Kanadi i Australiji koji dijele mišljenje da ondje gdje ne plaćaju porez nemaju moralno pravo glasovati i tako „izvana“ odlučivati o političkim predstavnicima naroda u domovini.

Hrvatske parlamentarne stranke sve manje šalju svoje predstavnike među iseljenike u Americi ne samo zato što u izvandomovinstvu nisu kao devedesetih previše „zagrijani“ da slušaju dosadne političke fraze koje narodu ponavljaju  o povratku i majčici domovini koja s druge strane nema ni Vladin ured za iseljeništvo i mnoge je Hrvate koji su ulagali otvorena srca prevarila,  nego i zato što su vodstva stranaka shvatila da nema koristi od malog broja glasača preko Atlantika. Novčane donacije   u stranačke i političke džepove također su davno prestale.

Potencijal koji ima iseljeništvo nikada nije do kraja iskorišten, isključe li se prve godine stvaranja države, kad su pružili lobističku i materijalnu pomoć. Osim znatna broja imućnih koji su i dalje potencijalni investitori, postoje i iseljenici koji su zreli i spremni za sudjelovanje u političkom životu Hrvatske. U tom kontekstu  njihov interes nije usmjeren samo prema tradicionalno bliskim izbornim programima HDZ-a  ili HSP-a nego i prema SDP-u koji bira novo vodstvo, a tko god to bio od ponuđenih kandidata, u iseljeništvu njega ili nju neće više  zvati „komunistima“ ili „komunističkom strankom“.