Ne prođe ni dan da ne zaboravim na postojanje nekih institucija u ovoj zemlji, uporno me na to podsjećaju razni karamboli, nelogične odluke ili lijenost koja se svakodnevno vidi, redovito me na to podsjećaju i svi ti glasnogovornici koji su najednom potrebni svima i u svemu, od vodovoda do gljivarskog sindikata negdje u podrumu. Premda, iz meni nepoznatog razloga osokoljen i uzbiban, čekam doba vodenjaka, priznajem, ne laka srca, da ovo vrijeme pripada glasnogovornicima. I sam sam nekoliko godina proveo na sličnom mjestu, uvijek sam se trudio u što manje vremena reći što više, predstaviti nešto i objasniti što bolje, sad vidim da sam bio posve izvan mode i uznemirujuće netipičan. Taj glasnogovornik koji će nam uzeti i ovu godinu u svoja usta ne kaže ništa, a čak i to ništa ne kaže lijepo, rečenice su mu ili, pardon, joj, krute i teško razumljive. Ništa nije gore nego kad ne uspijemo razumjeti glasnogovorničko ništa. To je čak i opasno. Sve ovo govorim ne zato da bih se osvrnuo na portparole i njihove strasti, ne, na ovo me malo landranje navela vijest koju sam slučajno ubrao na radiju, kažu da Sabor počinje s radom sredinom siječnja. Malo tko se sjeća kad su svoj prošlogodišnji božemiprosti posao okončali. Vraćaju se u velikom stilu da nas povedu u bolju godinu, u oporavak, u logičnost europske sadašnjice, u ekologiju trećemilenijskog, u održivi prosperitet, nekad se govorilo progres, ali se od tog odustalo jer valjda previše podsjeća na riječ proces. U svakom slučaju, vraćaju se veliki glasnogovornici i pokoje šutljive hulje koje u Saboru nikad ništa ne govore, nikad se ne javljaju za riječ, nego samo tamo sjede i dirkaju svoje osjetljive ekrančiće pišući statuse, klikere, krekere, tvitere i poruke. Dosađuju se u skupim stolicama i žive osobito mirno dok se uz njih odvijaju sjednice koje su u sebi ujedinile poetike svih hrvatskih teatarskih kuća, uključujući i amaterske skupine iz malih mjesta u uh provinciji. Dosađuju se naši izabranici, trate svoje živote ne znojeći se i njih, ali iskreno, treba žaliti. Čak i više nego što ćemo to učiniti s nama samima dok su nam oni na čelu. Provesti život u tom žamoru odabranih, a ne javiti se, ne oznojiti se, ne bojati se, ne nadati se... tup, tuplji.
Toliko je još posla, govorim supovima jer ljudi nema
Svojevremeno je u nas veliki hit bila televizijska serija Život na sjeveru, riječ je o Aljaski, o toj vrsti daljine i izolacije. Svi se poznaju i svi su zapleteni svojom sudbinom u sudbinu onog drugog često i do granice groteske. Ali, ono što je tu seriju činilo lijepom i zanimljivom nisu intrige, ne, u pitanju je bila svojevrsna arkadijska notica stvarnosti i osebujnost pojedinačnih likova koja je utemeljena na slobodi izbora, koji je pak utemeljen na malenom broju ljudi na golemom prostoru. Sve ovo mi pada na pamet dok iz Orleca na Cresu malenom cesticom vozim prema plaži Mali bok, klisurama na kojima se gnijezde supovi. Ne srećem ljude, jedan veliki konj za vuču stabala pase pokraj plastičnog tobogana, nedaleko tri supa ručaju ovcu koja je uginula oko blagdana. Jedan za drugim, fascinantni, neobični i magnetični prizori, a kad se otvorio pogled na pučinu i visoke litice koje se ruše u plavu dubinu, ostao sam bez daha. Život na otoku zimi, pustoš i tišina koju nismo dobro napisali u knjigama, koju nismo dobro snimili u filmovima. Toliko je još posla, govorim golovratim supovima, jer ljudi nema. A oni lome rebarca, hrskavi desert.
Važno je da se čuje šutnja i da tišina bude u bojama
Lijep je izbor napravio Kristijan Vujičić, pisac i urednik u Nakladi Ljevak, objavivši nedavno roman poljske književnice Olge Tokarczuk „Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju“, a i ja sam nekim slučajem imao sreću da ovu knjigu čitam baš na otoku, u onoj pustoši i tišini iz gornjeg teksta. Olgu sam upoznao davno, ima tome i petnaest godina, promovirala je jednu svoju knjigu u Rijeci, domaćini su joj bili sjajni riječki Poljaci, sjećam je se stisnute na kvarnerskoj buri, žive, dobronamjerne i tople. Sad čitam njezinu stvaralačku zrelost i njezinu duboku, a zaigranu jednostavnost, njezinu neuhvatljivu okretnost i u jeziku i u fabuli. Čitam zapravo Olginu spisateljsku hrabrost da stalno ide za svojim živim impulsom, da se u njemu obnavlja i raspisuje, ali da znalački određuje mjeru i mjesto točke. I inače mislim da je za pisanje romana najvažnije stavljati točke na prava mjesta. I malo voditi računa o vremenu. I paziti da svi likovi budu nezaboravni. I da se čuje i šutnja, a da tišina bude u bojama. Hoćemo li?