Dosta je hrvanja u blatu!

Posve je pogrešno bilo da bivši ministar Rončević izlazi sa svojom istinom vezanom uz vojne kamione. Ispada da je otvorio dušu u pokušaju da okrene percepciju javnosti. Napao je i izvrijeđao generala Miličevića, koji ga je prokazao, sveo sve na pokušaje Mesićeva osobnog obračuna s njim, ali efekt je samo nova lavina osuda i još jači dojam da nešto prikriva. Tko god mu je savjetovao da tako pokuša promijeniti stvarnost, pogriješio je. Kao što je pogriješio i premijer Sanader kada je priču o BMW-u pokušao banalizirati.

U oba se slučaja mislilo da će se takvim manipuliranjem začepiti rupe i medijska glad, da će javnost povjerovati u friziranje i doskočice, ali su se time samo dodatno osramotili. O BMW-u, istina, sada nitko ne govori. Čeka se famozni kupac ili potpuni zaborav. Sanader trenutačno može biti zadovoljan, jer se ne radi o njemu, nego o Rončeviću, ali kako se god okrene, radi se o HDZ-u. Ako tako jaka stranka ne može bolje upravljati krizom u vlastitim redovima, nije čudo da pada povjerenje građana u HDZ-ovu sposobnost da upravlja državom.

Ako ne zna predvidjeti štetu koja je učinjena kupnjom skupog automobila u krivo vrijeme, a za tako skupu igračku u Hrvatskoj je uvijek krivo vrijeme, nije nikakvo čudo što nisu uspjeli anticipirati ekonomsku i društvenu krizu i što se ne znaju s njom nositi. BMW se može banalizirati, nekomu se to čak može i svidjeti, jer ljudi su progutali i veronsku večeru i satove i nejasna bogatstva i političke trgovine najgadljivijih vrsta, ali osobna kriza svakog građanina posebno senzibilizira ljude. Sada više nego prije uviđaju paralizu pravne države i nezainteresiranost vladajućih za bilo što osim vlastitog interesa.

Ako je predsjedniku države, kao svojevrsnom zviždaču o aferi vojnih kamiona, trebalo gotovo pet godina da se iščeprka tek površina priče, čemu se mogu nadati obični ljudi koji se dnevno sreću s kriminalom u svojim sredinama? Komu da ga oni prijave kada se Mesića uporno ismijavalo?

Komu da se potuže kada se na sumnje odgovara progonom onih koji sumnjaju, kada se Rončević u svoju obranu ne može sjetiti ničega osim optužbi za “komunistički progon”, a generala Miličevića se ocijeni nesposobnim za napredovanje i zbog toga jalnim na sve? Tko će vjerovati radnici u HAC-u kada svoje šefove optuži za korupciju? Kako će ona dokazati ono što zna kada je u prvoj izjavi ti isti šefovi u svoju obranu proglase bolesnom? Ima li razloga pokretati istragu kada se radi o običnoj bolesnici?

U svakoj od takvih priča vladajući se već godinama ponašaju kao da je najvažnije pustiti što više dima i magle. To je najbolji način da svaka priča ostane nedovršena. HDZ, naime, i kao stranka i kao vlast obožava nedovršene priče.

Obožava afere koje buknu pa nestanu i čiji se rezultat nikada ne vidi. To im otvara sjajan prostor za stalne manipulacije i izbjegavanje suočavanja s istinom, ali i s pravosuđem. Najbolje se snalaze u hrvanju u blatu, jer tako nitko ne može ostati čist. Postali su gotovo virtuozi u prebacivanju loptice na tuđi teren i osobnim napadima na oponente i kritičare tretirajući tako građane kao dvogodišnjake čija se koncentracija na jednu stvar mjeri u minutama.

Daj narodu drugu aferu i zaboravit će što su ono htjeli pitati. U bolja vremena i zlatno doba Ratka Mačeka, koji je na sebe preuzimao sve spinove i puštanje magle štiteći tako i HDZ, i Sanadera, i Vladu, to je još i prolazilo. No, više ne ide. Preteška su vremena da bi se HDZ smio ponašati neozbiljno, omalovažavati afere i skandale, ignorirati javnost i čudno je da to Sanader ne shvaća. Kredit koji političari u Hrvatskoj imaju davno je potrošen i malo je nevinih u toj igri, ali na HDZ-ovu dušu ipak ide najveći dio tog troška.