Žele li biti svoji na svome – a oduvijek tvrde da to žele – Hrvati bi morali u što kraćem vremenu krenuti u gradnju novih elektrana. I to velikih. Taj zaključak zapravo se sam po sebi nameće, svakome tko je objektivno proučio podatke o hrvatskoj potrošnji električne energije u ponedjeljak i utorak, koje je jučer objavio Večernji list. Tijekom ta dva dana, zbog velikih vrućina i znatnog broja turista na našoj obali, potrošeno je 106 gigavatsati električne energije. Blizu je to rekordnim razinama, no ta količina sama za sebe nije posebno značajna, već spoznaja da je i uz relativno niski udjel uvoza, na uvezenu energiju tijekom ta dva dana potrošeno oko 10 milijuna kuna.
Taj iznos nikoga ne bi trebao ostaviti ravnodušnim. Jer, riječ je o deset milijuna uzetih iz bolnica u kojima liječite svoje bližnje, škola u kojima školujete svoju djecu te naposljetku – iz mirovina koje ćete jednog dana uživati. Rijetki će problem uvoza električne energije doživjeti tako osobno, no on je upravo takav. Jer u konačnici – netko nam, kao naciji, prodaje nešto što smo, po sposobnostima i resursima, i sami sposobni proizvesti. No da bismo to učinili, trebaju nam elektrane, a njih Hrvati, čini se, ne žele. Barem ne u svom susjedstvu. Jer one zagađuju prirodu i narušavaju krajolik. To je točno. No, nažalost, energiju je nemoguće proizvesti bez utjecaja na okoliš. Naime, čak i korištenje obnovljivih izvora energije utječe na okoliš.
No da bude gore, Hrvatskoj su, da smanji uvoz, potrebne goleme količine energije, a njih će teško, u kratkom roku, osigurati isključivo razvojem obnovljivih izvora. Dakle, trebaju nam velike termoelektrane i hidroelektrane, a njih pak građani ne žele. Dapače, u ekspanziji radikalnog konzervacionizma događaju se i pomalo bizarne situacije da su u Velikoj Gorici zaustavili gradnju elektrane na biomasu – koja se svrstava u zelene energetske tehnologije – a u Pločama su pak prosvjedovali protiv gradnje trafostanice.
No, iako se čini logičnim, je li uistinu pravo lokalnih stanovnika da određuju što će se u njihovu kraju graditi? Promislite. Da je takvo pravo oduvijek postojalo, cijeli niz objekata koji su temelji ne samo naše ekonomije nego i društva u cjelini, ne bi postojao. Bi li Siščani ikad pristali na gradnju rafinerije nafte, a Omišani da im iznad glava u stijeni bude izdubljena najveća hrvatska hidroelektrana? Te lokacije izabrane su zato što su po određenim parametrima za to bile najbolje. A takvih u državi nema u neograničenim količinama, što ih čini resursom. A taj resurs vlasništvo je svih građana ove zemlje te ga takvim treba tretirati. Primjereno je stoga da lokalno stanovništvo od njega ima posebne ekonomske koristi, da može sudjelovati u odlučivanju kako će se njime gospodariti te zahtijevati i kontrolirati poštovanje najviših ekoloških i ostalih normi u njegovu korištenju.
No, konačnu odluku o tome mora donijeti Vlada – kao posredni predstavnik svih građana Hrvatske. Jer, ta odluka utjecat će na njih sve i njezine posljedice u konačnici platit će oni svi. Dulje od dvadeset godina hrvatska energetika nalazi se u začaranom krugu krupnih interesa i lažne demokracije, samo da bi iz godine u godinu naša energetska ovisnost rasla. Stoga shvatimo: netko masno zarađuje na našoj neodlučnosti.
da...slažem se u potpunosti.....ovo je lažna, patvorena demokracija koju provode komunisti iz sdp i hdz u tandemu sa pričicama koje oni serviraju a o energetici se da razgovarati na mnoge načine, a ne samo kroz jedan vid iste